Urarsku radnju je obitelj Lebarović osnovala daleke 1947. Dalibor je šesta generacija koja ju vodi, a tata Zlatko (83) i danas mu pomaže iako je u mirovini. Oni rade, postavljaju i održavaju preko 300 satova u Hrvatskoj
Oni su se pobrinuli da kazaljke satova u Zagrebu idu točno
Nađemo se kod sata. Tako se najčešće Zagrepčani dogovaraju gdje će se naći, a svi odmah znaju gdje je to na Trgu bana Josipa Jelačića. Taj sat napravio je urar Zlatko Lebarović (83) koji i dan danas u mirovini pomaže svom sinu Daliboru koji je preuzeo posao. Dalibor je šesta generacija u ovoj urarskoj radnji koja je opstala čak 71 godinu. Jedna je od najstarijih u Zagrebu. Obitelj Lebarović osnovala ju je daleke 1947. u Maksimirskoj ulici.
- Ja sam imao 11 godina kad je moj tata otvorio urarsku radnju. Od njega sam učio zanat. Tako je i Dalibor od malih nogu tu provodio dane i sad je, eto, on nastavio s poslom - kaže Zlatko.
Održavaju više od 300 javnih satova u Hrvatskoj
Popravljaju male satove; ručne, džepne i tzv. vekerice, kao i zidne pa i one velike, javne, po kojima su najpoznatiji.
Upravo oni su zaduženi za održavanje stotinjak zagrebačkih gradskih i crkvenih satova, odnosno više od 300 u raznim hrvatskim gradovima. Dakle, obrt Lebarović izrađuje mehanizme za takve satove, postavlja ih te ih održava. 1953. godine su preuzeli na Jelačićevom trgu održavanje sata, a ovaj koji danas stoji tamo su napravili i postavili 1987. godine.
- Dovezli smo ga na Trg tri dana prije Univerzdijade u prikolici. Pa smo ga dizalicom morali postavljati. Svi zagrebački gradski satovi su veličine 110×110 centimetara, jedino je sat na Trgu bana Jelačića 140×140 centimetara. Težak je 500 kilograma, a podignut je na sedam metara visine - prisjeća se Zlatko dok nam pokazuje fotografiju koja mu je ostala za uspomenu na taj dan.
Na njoj je i Dalibor koji je tada bio dječak. Danas je od djeda preuzeo radnju, a posljednjih dana imaju pune ruke posla obzirom da se u nedjelju pomaknuo sat na zimsko računanje vremena.
Od četvrtka se pripremaju za pomicanje sata
Već od četvrtka, kažu nam, obilaze lokacije i pripremaju satove na pomicanje. Neki su automatizirani, a neke moraju pomaknuti ručno, pa to zna potrajati i po pet dana.
- Nekadašnji satovi imali su njihalo koje je svakih pola minute davalo impuls i tjeralo mehanizam naprijed. Zbog oko pola milijuna minuta u jednoj godini, mehanizmi tih satova bili su opterećeni, a kako su radili na napon od 12 volti, često bi dolazilo do pada napona što je uzrokovalo kašnjenje i kvar sata. Današnji sat na Jelačićevom trgu također radi na 12 volti, pametan je i zna koji je datum i mjesec tako da se sam naštima prema ljetnom, odnosno zimskom računanju vremena - kaže Dalibor.
Danas gotovo svaki javni sat, dodaje, pokreće matični elektronički kvarcni mehanizam čime se automatski mijenja prilikom promjene vremena sa zimsko na ljetno računanje vremena i obrnuto.
- Neki su i 30 godina unaprijed programirani, no mi ih svejedno sve moramo obići i vidjeti jesu li se pomaknuli jer i eletronika zna zaštekati. Pa to onda traje - kažu nam.
Ovo nam je možda i posljednje pomicanje sata nakon što je Europska komisija dala državama čanicima izbor da se odluče hoće li ostaviti ljetno ili zimsko računanje. No, kako nam Zlatko objašnjava, to će izazvati komplikacije kod satova.
- Meni je potpuno svejedno hoće li se ukinuti, no to ukidanje će napraviti puno poteškoća jer će se svim satovia koji su automatski morati promijeniti čip da više on "ne razmišlja" o promjeni vremena. To je čista elektronika, čip zna točan datum kad mora mijenjati vrijeme pa ćemo ga morati izvaditi van i staviti drugi, a to nije baš jednostavno. Bit će puno posla - kaže.
Nažalost, ovaj tradicijski obrt izumire pa je nekada u Zagrebu, kažu nam Lebarovići, bilo oko 75 urara dok ih je danas tek 15-ak.