Kad su bili mali, Dorijan je kopirao starijeg brata. Tako je i postao genijalac... Dora je prva djevojka koja je postala državna prvakinja u programiranju
Oni su obitelj genijalaca: Braća i sestra imaju preko 50 medalja
U moru hrvatske djece nije teško prepoznati darovite i talentirane, no neuobičajeno je kad čak troje takve djece, koji ujedno gaje zanimanje i ljubav prema istoj sferi znanja, potječe iz iste obitelji.
Upravo takva je obitelj Lendvaj iz Popovače. Naime, braća Vilim (19), Dorijan (15) i sestra Dora (14), djeca Vlade i Diane Lendvaj, matematički su i informatički genijalci svjetske razine, koji više ni ne broje koliko su medalja osvojili na razini županije, države, Europe i svijeta.
Sobe su im krcate medaljama, trofejima, peharima, priznanjima i Oskarima znanja osvojenima na prirodoslovnim olimpijadama. Obaraju rekorde iz znanja na području matematike, informatike, fizike, kemije, logike, robotike... Imaju ih više od pedeset. Njihov svijet je svijet kompjutora, teških zadataka i programiranja, koji im nisu samo ljubav i hobi. Počelo je Vilimom, koji je još u vrtićkoj dobi prepoznavao brojke i počeo računati. Već u osnovnoj školi krenuo je na natjecanja. Gledajući njega, mlađi Dorijan već s dvije godine oponašao je starijeg brata i krenuo istim stopama, dok je Dora isto zanimanje pokazala godinu dana prije škole.
- Kao roditelji poticali smo učenje kroz igru, uvijek bili okruženi vrlo edukativnim Lego kockicama, rado igrali edukativne igrice, osobito one iz serijala Sunčica, koje su fantastične za podučavanje kroz igru. Kasnije je veliku ulogu odigrao programski jezik Logo, gdje su djeca kroz crtanje naučila sve o geometriji - prisjećaju se brižni roditelji, koji djecu od malih nogu potiču na učenje. Baš su oni najveći uzor ovoj darovitoj djeci. Mama Diana je magistra geologije i radi kao učiteljica matematike u osnovnoj školi, a tata Vlado, matematičar sa završenim PMF-om, predsjednik je Hrvatskog saveza informatičara te osnivač i predsjednik Robotičko-informatičkog kluba iz Popovače. Iako se cijeli život bavi radom u informatičkim klubovima i pripremama učenika za natjecanja, nije, kaže, previše inzistirao da se njegova djeca bave istim, svjestan koliko napora to iziskuje. No sudbina je rekla svoje.
Sjedeći u očevu krilu dok je on radio, najstariji sin Vilim stekao je ljubav prema kompjutorima. Kasnije je postao državni prvak iz robotike, logike i informatike te međunarodni prvak na prirodoslovnim olimpijadama, a danas studira na FER-u. Njegov najsvježiji uspjeh je studentsko natjecanje Stem games u Istri, gdje je kao brucoš, s ekipom, osvojio prvo mjesto u programerskoj tehnologiji. Mlađi brat Dorijan bio je najmlađi sudionik u povijesti državnog natjecanja u programiranju. Na njega se plasirao još kao učenik drugog razreda.
Na kvalifikacijama za odabir hrvatske informatičke reprezentacije postao je također najmlađi hrvatski informatički reprezentativac ikad. Iako tek učenik prvog razreda XV. Gimnazije, Dorian je bio bolji od državnih prvaka za druge, treće i četvrte razrede srednje škole. Preklani je postao i svjetski prvak u robotici. Najmlađa genijalka Dora, koju smo zatekli u krčkom Kampu mladih informatičara, gdje redovito provodi dio ljetnih praznika, još kao mala naučila je izboriti svoju poziciju među braćom. Na natjecanja iz informatike krenula je još u vrtićkoj dobi, a natjecala se u svim razredima osnovne škole. U petom razredu bila je prvakinja u programiranju i prva koja je srušila mušku dominaciju u tom području.
- Cijela obitelj programira pa sam uz njih i ja počela. Najdraži su mi ovakvi kampovi, pogotovo jer se tu mogu družiti s prijateljima koje vidim samo na ovakvim okupljanjima, dvaput godišnje. Jako volim odlaziti i na natjecanja u druge države - kaže pomalo sramežljiva Dora, priznajući i da u slobodno vrijeme najviše voli igrati igre na kompjutoru. Osim toga, članica je novinarske sekcije te putuje po Europi gdje se bavi projektima sigurnosti na internetu.
Braća pak dijele i ljubav prema glazbi - stariji svira klarinet, a mlađi klavijature. Roditelji su iznimno ponosni na svoje “lumene”, no već su naviknuli na njihove neprestane fascinantne rezultate.
- Medalja je previše da bismo ih brojali. Zlatna medalja iz robotike sa Svjetskog prvenstva te medalje s informatičkih i prirodoslovnih olimpijada su međunarodni uspjesi, a u domaćoj konkurenciji tu su medalje iz fizike, kemije, matematike, logike... - nabraja otac Vlado ističući kako rezultati nisu toliko važni jer uz kvalitetan rad, smatra, dođu sami od sebe. Dodaje da mnogi misle kako njihova djeca sigurno pune uče kad ostvaruju takve rezultate, ali oni većinu vremena provode na igricama ili tipičnim dječjim druženjima.
- Ponekad ih moramo potjerati iz kuće, na vožnju biciklom, trčanje ili plivanje, jer su najsretniji kad za računalom rješavaju zadatke. Što je problem kompliciraniji, oni su zadovoljniji - kaže otac Vlado. Na pitanje ima li hrvatski obrazovni sustav sluha za darovitu djecu, iskusni informatičar odgovara primjedbom kako su u njemu zapravo svi zakinuti.
- Sustav nije prilagođen nikome, nego samome sebi. Napretka ima u odnosu na desetak godina unazad, no to je više rezultat djelovanja pojedinaca nego samog sustava koji radi i neke regresivne poteze - kaže. Kao dobar primjer ističe zagrebački MIOC, koji organizira čak i programe za osnovnoškolce kako bi si osigurao buduće učenike. Tu je, dodaje Vlado, i Zagrebački računalni savez, koji s djecom radi u pravom trenutku - dok su još mali.
- Djecu se pokušava izjednačiti i stavlja ih se pod stakleno zvono, a trebalo bi im davati više jednakih izazova, ujedno ne radeći problem onima koji taj izazov ne savladaju. Izazovi bi trebali biti prilika da se prepoznaju djeca koja imaju talent za neku sferu i potom s njima raditi u tom smjeru. U suprotnom, nitko ne napreduje - smatra Lendvaj.
Sviđa mu se matematičko natjecanje Klokan bez granica, na kojem nije potrebno znanje nikakve teorije, nego se zadatke rješava logičkim razmišljanjem.
- Trebalo bi više olabaviti orijentiranost prema tome da svi moraju raditi iste stvari. Dakle, više izbornosti, a manje obaveznosti. No i adekvatno platiti nastavnike koji bi tome posvećivali svoje vrijeme. Bilo bi pametno i da profesori s fakulteta obilaze škole i rade s darovitom djecom. Način postoji, a tako se mogu riješiti i problemi s tehnološkim višcima - predlaže Lendvaj.
Smatra kako talentirana djeca najčešće ovise o dobroj volji roditelja i udruga.- Da su naša djeca nogometaši, skijaši ili atletičari i da su osvojili toliko odličja, bile bi nas pune novine. Na povratku s natjecanja dočekivali bi ih kao heroje, imali bi pozornost i novac. No oni nisu najbolji s loptom, najbolji su u programiranju, matematici, robotici... Ipak, ne žalimo se, iako ima mjesta za boljitak i napredak, izvrsnost i znanje sve više dobivaju na cijeni i u Hrvatskoj - zaključuje Vlado Lendvaj, koji s obitelji svaki novi uspjeh svoje djece obavezno proslavi sladoledom, čokoladom ili zagorskim štruklama.