Oni ne vide, sve čuju, a ubijaju bez milosti u sekundi. Jezivo...

Devedeset minuta filma “Mjesto tišine” prava su ljekovita terapija za neke bolesti suvremenog američkog filma. Prvo, film nije bezobrazno dug, nego nas pristojnim, normalnim trajanjem podsjeća na holivudsku prošlost kad filmovi nisu dosađivali gledateljima količinom sastojaka. Svršetak filma, duhovit, brz i neočekivan, prava je senzacija u doba kad američki filmovi imaju dva, tri ili više svršetaka. Gotovo, nema više, marš van iz kina, izbacuju nas na kraju filma scenaristi Bryan Woods i Scott Back, te redatelj i glumac John Krasinski. Nije ovo beskonačno dug i dosadan “Blade Runner 2049”. Nije ni horror klaonica poput većine novih američkih horrora u kojima se krv lije šleperima. 

'MJESTO TIŠINE' Podosta neuobičajeno: Običan horor pokorio je kino blagajne

Ovdje se ubija samo kad je to neizbježno, dakle, jezivo. “Mjesto tišine” je napet film, napetiji od bilo kojeg američkog filma posljednjih godina. To je film koji se ne razbacuje vremenom. Nisu dragocjene samo minute, nego i sekunde. Atletski skladan i okretan, film Johna Krasinskog nije pretrpan poput slaboumnog horrora “Ono”, prema romanu Stephena Kinga.

Umjesto pravila da je više bolje, Krasinski vraća u američki film minimalizam, strategiju da je manje ne samo bolje, nego humanije i strašnije. I to na profinjeno okrutan način. Što manje vidimo, to više strahujemo za sudbinu junaka filma, obične američke obitelji koja se nakon invazije krvožednih izvanzemaljaca skrasila negdje u lijepoj prirodi i pokušava opstati u svijetu u kojemu je svaki zvuk smrtonosan. 

Tišina je zakon preživljavanja jer zli izvanzemaljci ne vide, nego samo čuju, ali čuju tako dobro da ne smijete ispustiti iz ruke ništa što padom na pod može izazvati zvuk. Ne smijete čak ni govoriti, nego se morate sporazumijevati znakovnom gestikulacijom, jezikom gluhih i nijemih. Ne zove se film zaludu “Mjesto tišine”. To je doslovno nijemi film u kojemu ljudi vrlo rijetko govore, film u kojemu se čuje tišina, a to u bučnim, preglasnim i glazbom krcatim američkim filmovima nismo doživjeli godinama. “Mjesto tišine” ne para vam uši decibelima, nego vam pruža skalu ljudskih i neljudskih zvukova koji paraju tišinu opstanka ljudske vrste. 

O tome se, naime, radi. Izvanzemaljci su osvojili naš planet, pobili sve živo, imaju goleme uši, gori su od aliena Ridleya Scotta i ubijaju sve što stvara zvuk. A kako ne biti, barem nehotice, glasan u obitelji s troje djece i četvrtim na putu, bebom koju treba poroditi Emily Blunt? “Mjesto tišine” ne štedi živce publike jer svatko zna da će tek rođena beba zaplakati, a na njezin plač stvorit će se, u nekoliko sekundi, na mjestu ljudskoga glasa izvanzemaljac koji će pobiti i bebu i svakoga u radijusu zamaha oštrica njegovih krakova.  Rijetko kad u suvremenom holivudskom filmu digitalno stvoreno čudovište ima tako jasnu i uvjerljivu moć ubijanja. 

USPJEH I POL 'Mjesto tišine': Scenaristi filma počeli s radom na nastavku

Nakon što smo preživjeli stada aliena koji u “Alienu: Savezu” Ridleya Scotta skakuću poput djece iz vrtića, pojava izvanzemaljca koji ništa ne vidi, sve čuje i sve ubija vraća nas u doba kad su i horori i filmovi znanstvene fantastike imali pokriće ideje koja daje život beživotnom bestijariju straha i krvi. “Mjesto tišine” po tome je jednako originalan horor kao i “Invazija tjelokradica” Dona Siegela ili “Strava u Ulici brijestova” Wesa Cravena, u čiju matricu možete upisivati različita značenja i doživljaje. Na primjer, doživljaj našeg modernog, tehnološki bogatog svijeta, ali bez zvuka. Nema televizije, mobitela, automobila, glazbe, blagajni u supermarketima, ritma cipela na asfaltu... Ljudi hodaju bosi, ne govore, a hranu termički obrađuju nečujno. Nema zvuka prženja pomfrita, hrana se dimi jer dim nema zvuka. 
 
John Krasinski režira film onako kako njegovi junaci moraju živjeti da bi opstali: domišljato, oprezno, inteligentno. Nema opuštanja jer sva ljudska osjetila, zajedno s pameću, jedino su oružje kojim se mogu suprotstaviti čudovištima. Krasinski neprestano smišlja nove načine kako režirati prizor, koristiti prostor u kadru, zvuk u sceni, pokret glumca ili svjetlost u interijeru.

Da bi film opstao na razini inteligentne premise, Krasinski mora, poput svojih junaka, neprestano smišljati pametne načine kako udahnuti život prizoru. Pritom se vraća osnovama filma kao vizualne umjetnosti te koristi slikovni jezik nijemoga filma i univerzalni jezik komunikacije ljudske vrste. Svaki pokret je važan, svaki pogled nešto govori, svako lice ima izraz, svaka gesta je poput riječi. Film Johna Krasinskog pohvala je ljudskoj žudnji za komunikacijom i tišinom kao osnovnim preduvjetom pametnog opstanka u svijetu koji ne uništavaju izvanzemaljci, nego ljudi sami.