Zagrijavanje za predsjedničke izbore u HDZ-u otkriva jedan veliki problem te stranke - manjak lidera. Pored onih čija kandidatura se očekuje, od birokrata do huškača, Plenković zapravo ispada pravi kolos. Od kartona.
Oni bi rušili Plenkovića. A tko je od njih bolji od Plenkovića?
Političko pleme HDZ-a dosad se uvijek ponosilo svojim poglavicama.
Morali su to biti ideolozi ili demagozi, političari ili politikanti, lideri ili figure, sve u jednom ili makar nešto do toga. Ako ništa, trebali su biti barem kršni momci. Za ponos i diku.
Danas, zagrijavanje za predsjedničke izbore u HDZ-u otkriva za tu stranku dosta poražavajuću činjenicu: da je HDZ zapravo ostao bez lidera.
Davor Ivo Stier dosad je bio ideolog lišen bilo kakvog liderskog talenta. Miro Kovač svoj liderski talent demonstrirao je u onom famoznom dizanju atmosfere povicima "Ajmoooo, ajmooo!" na jednom od predizbornih skupova. Milijan Brkić proslavio se radom iza kulisa, a ne na političkoj pozornici. A Ivan Penava svoje liderstvo gradi na huškanju, podgrijavanju mržnje i iskorištavanju podjela.
U usporedbi s njima Andrej Plenković doista izgleda kao kolos. Od kartona.
Ogoljeni Plenki
Plenkovićev liderski talent očitovao se gotovo isključivo u samoodržanju stranke na vlasti, neovisno o tome s kakvim će strankama, grupacijama i pojedincima ulaziti u koalicije. Vječito odugovlačenje, kupovanje vremena, kolebanje i taktiziranje, izlizano šarmiranje i šuplje patroniziranje u zadnje tri godine postalo je zamorno i tegobno.
A zadnji porazi na europskim i predsjedničkim izborima sugeriraju da je Plenkovićeva državnička karizma ogoljena do kostiju.
Međutim, tko bi u stranci mogao biti dovoljno uvjerljiva zamjena?
Tko bi HDZ mogao povesti na izbore, a onda održavati na vlasti, što je temeljna biološka potreba HDZ-a kao političkog plemena koje je naviklo koristiti vlasti isključivo u svrhu osiguravanja vlastitog opstanka?
Naravno, kriza liderstva nije samo svojstvena HDZ-u. Dovoljno je pogledati Davora Bernardića ili čak i Krešu Beljaka.
To je postala boljka hrvatske politike, posljedica konstantne negativne selekcije i autokratske vladavine u strankama, gdje vođe ne dozvoljavaju da u njihovoj sjeni izraste bilo kakva uvjerljiva konkurencija.
Ili klonovi ili loše kopije.
Rat klonova
HDZ se zato sada doveo do toga da oni koji žele rušiti Plenkovića stavljaju karte na one koji teško mogu dostići Plenkovićeve standarde.
Davor Ivo Stier može napisati stranački program, ali teško može biti taj koji će s tim programom, a još manje političkom karizmom, povesti stranku na izbore. Miro Kovač misli za sebe da je lider, što je samo po sebi poseban problem.
Brkić može raditi na terenu, ali ne i pod svjetlima reflektora, a Ivan Penava može voditi HDZ jedino na tamnu stranu.
Plenkovićev problem uvijek je bila činjenica da ga se nije doživljavalo kao autentičnog HDZ-ovca, što god to značilo. Njegovi manevri na vlasti, međutim, legitimiraju ga kao osobu koja HDZ može održavati u nemogućim koalicijama, bez kriterija, pa i bilo kakvih obzira.
Plenković nije reformator, nije vizionar, nije hrabar, a više ni toliko impozantan.
Ništa bolje ne može se reći ni za njegovu konkurenciju.
Vračevi i totemi
Kako sada stvari stoje, nitko od pretendenata na čelno mjesto u HDZ-u ne bi mogao okupiti široku koaliciju, prebaciti se preko političke barikade, dobiti na svoju stranu nacionalne manjine, javnost ili medije, a pitanje je i koliko bi njihov HDZ uopće skupio glasova na parlamentarnim izborima.
Plenkoviću zasad dobar dio toga polazi za rukom.
Što opet ne znači da je on lider.
Nekada je HDZ patio od velikih vođa i političkih figura, sada se sveo na birokrate ili zaplotnjake. Tražio je poglavicu, a sada bira vračeve. Koji se skrivaju iza stranačkih totema.
Plenkovićevu HDZ-u postojano pada popularnost, njegova državnička caklina izlizana je i ispucala, njegova obećanja su potrošena, a recepti pročitani.
No i takav Plenković drži HDZ na vlasti.
I kao takav, Plenković još uvijek izgleda kao jedino i najbolje rješenje za HDZ.
Nažalost, iskustvo nas uči da ono što je dobro za HDZ, ne mora nužno biti dobro za Hrvatsku.
Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.