One su doživjele 100 godina: 'Nismo se živcirale u životu...'

Ne volim se svađati, pa kad netko želi započeti kavgu, ja odem. Što ružnoga čujem, izađe mi na drugo uho. Nikad nisam imala potrebu nekome odgovoriti na neugodnost, samo bih otišla ća, otkriva nam tajnu svoje dugovječnosti Splićanka Sofija Šubašić (97).

Lijepa starica, koja gotovo da nema bore na licu, danas je štićenica Doma za stare i nemoćne Hera u Zadru. Kaže nam da joj je sad posao jesti, piti, spavati i gledati televiziju te da u tome uživa, a da je dio formule dugovječnog zdravlja možda i u tome što u životu ni dana nije radila. Nije previše pazila na prehranu, s tim da je uvijek jela više ribe, povrća i voća, a manje mesa. Otkad je oboljela od dijabetesa, smanjila je kruh i slatkiše, a čašu vina uz ručak razblažila je u bevandu. Kroz smijeh nam kazuje kako su joj, po dolasku u zadarski dom, njegovateljice rekle da skine protezu i ostavi je u čaši do jutra da se opere.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:07

- Rekla sam im: ‘Ja vam to nemam’. Nisu mogli vjerovati, ali ja zbilja imam sve svoje zube. Kod nas u obitelji jako pazimo na zube i oči - priča nam Splićanka.

A osim smirenog temperamenta, Sofija još dvjema stvarima duguje svoju dugovječnost.

- U moru sam vam se kupala do 92. godine, to je pomoglo mojoj vitalnosti - kaže nam Sofija i nastavlja:

- A druga stvar su putovanja. Dok mi je suprug bio živ, odlazila sam na put s rođakom i njegovom suprugom, jer muž nije htio. Nakon njegove smrti 1982. godine putovala sam sama. Bila sam u Rusiji, Grčkoj, Austriji, Italiji, Velikoj Britaniji, u Hollywoodu u Los Angelesu i Washingtonu. I nisam se nikad ponovno udala. Ono kad si mlad pa se zaljubiš, to je u redu, ali pod stare dane da se udam za starca kojeg ću morati njegovati, nisam poludjela! - zaključuje Sofija...     

Sto manje tri, u šali kaže najstarija Zabiokovka Mila Serdarević (97) iz Rastovca u općini Zagvozd kad je upitaju za godine.

- E, moje dite, nabrojile se, jedna po jedna. Do devedesete sam ih brojila, a sad više ne, čekam stotu - rekla nam je na dočeku u svojoj obiteljskoj kući ova vremešna starica, kojoj po izgledu ne biste dali toliko godina.

Malo slabije čuje, ali je zato vid super služi, čita novine jer kaže da voli znati što se događa u svijetu. S 19 godina ostala je bez majke i uzdržavala je šestero braće. Tužna je jer njen kraj napušta sve više ljudi.

- Bilo je prije puno više ljudi u selu. U svakoj kući po nekoliko djece, sve je odzvanjalo od njihove vriske. Danas nema više nigdje nikoga, sve se odselilo, a naša sela opustjela - priča nam ova gospođa.

Odmah potom okrenula se jednoj od omiljenih tema - hrani.

- Do osamdesetih mi nije bilo ništa slađe pojesti nego komad domaće bijele slanine. Pila sam po čašu crnog vina poslije ručka i večere do 90., a sad mi je najslađe malo zeleni, domaće raštike, kokošje domaće juhe i malo bijele kave. Malo mi sad treba, iz dana u dan sve manje - nastavlja Mila.

Još je bistrog uma, puna humora. Najstarija Zagvoška duge zimske dane uglavnom provodi uz toplu peć.

- Ćuti se zima, dite moje, i ona kalendarska, ali i ona mojeg života. Uvukla se studen u kosti, broje se dani i godine. Svejedno, lipo je ovako. Da sam barem koju godinu mlađa, ponovno bi i do svoje dice u Kanadu. Bih, viruj mi, na kraj svita samo da ih vidim.

Ovako triba durati i nadati se da ću ih dočekati i sljedeće ljeto. Obećali su nadoći, a ja obećala čekati - završava.

A u šibenskom Cvjetnom domu živi još jedna vitalna Mila. Preziva se Kovač i rođena je 30. listopada davne 1918. godine na otoku Ižu.

Životna priča joj nije vesela: bez majke je ostala s deset godina, tako da je ocu ona pomagala podići osmero braće i sestara, od kojih su dvije umrle jako mlade.  S pokojnim mužem, kojeg je upoznala u partizanima, imala je troje djece, od kojih danas ni jedno nije živo. No ima petero unučadi i praunučadi te mnoštvo prijatelja.

- Danas je za dug život potrebno voditi računa o zdravlju i prehrani, no nije uvijek bilo tako - trebalo je paziti što govoriš! - priča nam ova lucidna starica i odmah nastavlja:

- Pa, najprije trebaš imati u pameti što ćeš govoriti, kome i na koji način. A trebalo se u moje vrijeme paziti granata i metaka.

Koliko joj je život bio težak, jako dobro oslikava odgovor na pitanje o prehrani u mladosti.

- Kako što sam jela? Pa ono što smo imali - kaže Mila. Na dodatno pitanje pojašnjava kako se radilo uglavnom o blitvi, koju su imali u vrtu, i ribi koju bi lovili. U partizanima je prehrana bila daleko lošija. Dva puta je u Drugom svjetskom ratu ranjena, ali kaže da je bila riječ samo o gelerima od granate, što i nisu prave rane. Preživjela je sve strahote rata i uvijek je bila vesela i zdrava.

- To je zbog moje dobre volje i stava. Važno je ne slušati svašta. I ne lagati, ne krasti i ne biti nacionalist - poručuje Ižanka Mila mlađim generacijama za kraj.

Veselim se svom idućem rođendanu - kaže nam naša najstarija protagonistica, 102-godišnja Magdalena Škarica. Ona živi u Domu za starije Vita Sana u Ližnjanu i tamo je, naravno, najstarija korisnica.

- Dobro sam, ništa me ne boli, samo slabije čujem. Svaki dan pitam Boga kad će me uzeti k sebi jer je dosta, ali on mi u srcu uvijek kaže da još nije došlo moje vrijeme. Vjerujem u Boga cijeli život - kaže nam vesela Magdalena. Smatra kako za svoju dugovječnost i vitalnost puno duguje zdravoj prehrani i dobrim živcima.

- Nisam se uzrujavala ni zbog čega u životu, a cijeli život sam jela sve. I sad jedem. Pa ja sam Slavonka... Ipak, više volim kuhano povrće, njoke i meso nego kulen. Nikad nisam pila alkohol i mislim da je to tajna moje dugovječnosti. Ne pijem nikakve tablete, niti jednu. Tako je rekao liječnik, pa ga i slušam - nastavlja Magdalena.

Dvaput se udavala, a od prvog muža rastala se jer je bio previše ljubomoran.

- Ako bih gledala kroz prozor, on bi pitao zašto gledam, ako bih nešto drugo radila, pitao bi što radim. Ali drugi muž mi je bio pravi kavalir. Svaki dan mi je govorio da me voli - kaže nam za kraj.