Već dvije do tri godine razmišljam o tome, kada budem svoj čovjek, kupit ću si putnu torbu, napuniti je najpotrebnijim stvarima, uništiti sve dokumente (ili ih barem na neko vrijeme negdje sakriti), smisliti novo ime i uputiti se na put bez destinacije. Je li ijedan dan prošao bez da sam promjenio svoju odluku ili je preispitivao? Ne. Treća sam godina srednje, nisam toliko star, ali nisam ni glup. Vidim u kakvom svijetu živimo. Jednom se živi, i ljudi dan za dan troše isto, monotono. Probude se ujutro, naprave svoju rutinu kao i svaki dan, budu u prometu pol sata, sat... Dođu na posao. Robijaju doslovno, za plaće koje nisu ni približnom nivou koliko su radili, da mogu opet na putu kući pol sata, sat biti u prometu, dođu doma, pojedu, pogledaju vijesti i legnu spavati. Nije sve depresija između, ali ja sam se pobrinuo da meni život ovakav neće biti. Svaki dan drugačiji, ne znaš gdje ćeš biti sutra, to je bit života. Temelj čovjekovog duha dolazi iz novih iskustava, i to ja želim. Što više iskusiti u ovom jednom jedinom životu kojem imam, i napraviti je prekrasnom i nepredvidivom avanturom. Ne želim biti još jedan od 7 milijardi ljudi, koji će robijat do 70. svako jutro, da postigne što? Obitelj? Pa da moja djeca rade isto, i djeca NJIHOVE djece također? Sreća nije u novcu, sreća je u ultimativnoj slobodi. Jedva čekam završiti fakultet, a taj dan će doći prije nego što mislim. Do tada, čitam blogove poput ovoga (i ovaj, naravno!) i svaku večer legnem spavati sa snovima sebe u novim, prelijepim mjestima. Sretno svima, i svih potičem da probaju isto. Pomisao zna biti strašna, ali nećete požaliti! Ugodan dan i sve najbolje!