'On je žrtva situacije, mogli bi utvrditi da je država krivac...'

Napomena: Cilj otkrivanja ove priče je napraviti pritisak na sustav da pomognu čovjeku koji nema ni najosnovnija prava. Naš cilj nije izložiti javnosti njegovo lice kako bi ga netko prepoznao. Zakon o zaštiti prava pacijenata, uostalom, to niti ne dopušta, osim uz izričiti pisani pristanak pacijenta, a kod psihičkih bolesnika situacija je utoliko delikatnija, osobito ako nisu sposobni odlučivati, odnosno, nemaju takozvanu poslovnu sposobnost. Dakle, zakon nam izričito brani otkriti lice pacijenta i zbog toga su uvijek njegove fotografije zamagljene. Objava nezamagljenih fotografija isključivo je u nadležnosti onoga tko mu utvrđuje identitet, a to je Ministarstvo unutarnjih poslova. 

Nedavno smo se direktno obratili za pomoć ministru zdravlja Dariju Nakiću, da nam pomogne svojim autoritetom. Odgovor nismo dobili. Kako se Perica u Psihijatrijskoj bolnici Rab nalazi isključivo iz humanitarnih i socijalnih razloga, isto tako nedavno smo se obratili i Ministarstvu socijalne politike i mladih da nam pomognu u troškovima oko njega, pa su nas i oni opet uputili na policiju i identifikaciju, govori o bezimenom čovjeku socijalna radnica Helena Grubišić.

Sudbinom Perice Matasa bavile su se proteklih desetljeća razne institucije, ali bi baš svaki put bilo kakav postupak zapinjao na njegovu identitetu. Ministarstvo socijalne skrbi je još u svibnju 2008., doduše opet na višekratno traženje Psihijatrijske bolnice Rab, imenovalo za Pericu posebnog skrbnika, socijalnu radnicu drniškog centra Nadu Copić. Ona ga je trebala zastupati upravo radi zaštite prava i interesa u postupku određivanja imena i prezimena, upisa u matične knjige rođenih, ishodovanja osobnih dokumenata te prava na zdravstveno osiguranje. Očito, nije puno napravila.

Uskraćena su mu sva prava

Tko bi, napokon, mogao pomoći ovom čovjeku? Odvjetnica Višnja Drenški Lasan priznaje da u svojoj dugogodišnjoj praksi nikad nije imala sličan slučaj, no smatra da su brojne institucije ovdje zakazale.


- Ne mogu vjerovati da policija od 1980. godine nije uspjela poduzeti baš ništa. Naime, ovom čovjeku su prekršili brojna i temeljna ljudska prava. On ima pravo na osobni identitet, pravo na obiteljski život jer negdje postoje njegovi biološki roditelji. Čak i u situacijama gdje netko ostavi novorođenče kasnije se ipak otkrije odakle je. Također, on ima pravo na rehabilitaciju, a s obzirom na to da nema identiteta i kao takav ne postoji kao pravna osoba, pitanje je li mu pružena mogućnost rehabilitacije te bi li danas bio negdje drugdje. Njemu je također uskraćeno pravo na školovanje kao i pravo na zapošljavanje. Postavlja se pitanje zašto je tolike godine proveo u ustanovi. U ovakvom slučaju čak je i upitno tko bi mogao pokrenuti pravni postupak pred sudom. Je li on poslovno sposoban ili su mu oduzeli poslovnu sposobnost? Ako su je oduzeli, taj postupak se ne može voditi protiv N.N. osobe. On je žrtva situacije i sud za ljudska prava u Strassbourgu mogao bi ustanoviti da je država odgovorna za tu situaciju jer nije provela učinkovitu istragu - objasnila je odvjetnica Višnja Drenški Lasan.

U Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom tvrde da nikad nisu službenim ni anonimnim putem zaprimili nikakvu sličnu dojavu:

- Kad čovjek nema identitet, njemu su sva prava narušena. Znači, on nema dokumente, osobnu iskaznicu ni prebivalište, a situacija je strašnija još više jer je u vrijeme kad se to sve počelo odvijati on još bio maloljetan. Policija je trebala obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb o nemogućnosti utvrđivanja identiteta. Centar je temeljem te obavijesti trebao pokrenuti postupak da se pribave dokumenti. Ukoliko taj mladić to nije bio u stanju zbog svog zdravstvenog stanja, trebali su mu imenovati posebnog skrbnika koji bi u njegovo ime sredio taj pravni status. Trag o svemu tome mora postojati u centru za socijalnu skrb, a sad ćemo zatražiti na uvid svu dokumentaciju i očitovanje nadležnih ustanova - kazala je Mira Pekeč Knežević, zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom.

Kako se, zapravo, utvrđuje identitet? I zašto policija do dana današnjeg to nije učinila?

Utvrđivanje identiteta je, dakle, u nadležnosti policije, što čak predviđaju i reguliraju dva propisa, Zakon o policiji i policijskim ovlastima te Pravilnik o načinu postupanja policijskih službenika. Općenito, utvrđivanje identiteta kreće već od same činjenice da čovjek nema nikakav identifikacijski dokument s osobnim podacima i fotografijom, da mu se identitet ne može provjeriti, pa mu je i po zakonu nužno utvrditi identitet. U početnoj fazi utvrđivanja identiteta provjeravaju se evidencije poput matice rođenih i sve druge službene evidencije. Nepoznatoj osobi se uzimaju otisci papilarnih linija i uspoređuju s takozvanim nespornim otiscima u bazi podataka. Fotografira ga se i uspoređuje s drugim fotografijama te provjerava i na taj način. Identitet mu mogu utvrđivati i iskazi ljudi koji ga prepoznaju. Jasno, tu su danas i uzorci, usporedbe strukture DNK profila, biometrija i slično. Kad policija ne može utvrditi identitet ovim metodama, preostaje i objavljivanje crteža lica ili fotografije - kazuje nam jedan kriminalist.

Nijemi pijanist: Našli su ga na cesti, nije govorio, znao je samo svirati klavir

Priča slična kišnom čovjeku s Raba jest ona iz 2005., kad je na ulicama engleskoga Kenta nađen nijemi mladić.
Kad su ga odveli u bolnicu i ponudili mu papir i olovku, nacrtao je klavir. Posjeli su ga za instrument, a on je zasvirao. Počeli su grozničavo tragati za identitetom nijemog čovjeka, nađenog na ulici čistog i urednog, u poslovnom odijelu i s kravatom. Nazvali su ga The Piano Man.

Britanska je policija poslala upite orkestrima širom Europe i fotografiju. Iz čitavog svijeta počele su se javljati razne teorije o misterioznom čovjeku. Onda je, jednog dana, pijanist ničim izazvan prstom upro na kartu Europe.

Pokazao je na Oslo. Doveli su Englezi prevoditelja za norveški, ali je pijanist nastavio šutjeti. Jednog dana je nacrtao švedsku zastavu.

Ali nije bio iz Švedske. Mirror je prvi otkrio da je pijanist Nijemac koji je vlakom doputovao u Britaniju nakon što je izgubio posao. Tabloidu su se javili ljudi koji su ga površno poznavali. BBC je otkrio da je nesretniku ime Andreas Grassl, roditelji su mu farmeri s istoka Bavarske:

- Naš sin je mentalno bolestan. Ni sam ne zna što mu se dogodilo - rekli su kasnije.

Napomena: Cilj otkrivanja ove priče je napraviti pritisak na sustav da pomognu čovjeku koji nema ni najosnovnija prava. Naš cilj nije izložiti javnosti njegovo lice kako bi ga netko prepoznao. Zakon o zaštiti prava pacijenata, uostalom, to niti ne dopušta, osim uz izričiti pisani pristanak pacijenta, a kod psihičkih bolesnika situacija je utoliko delikatnija, osobito ako nisu sposobni odlučivati, odnosno, nemaju takozvanu poslovnu sposobnost. Dakle, zakon nam izričito brani otkriti lice pacijenta i zbog toga su uvijek njegove fotografije zamagljene. Objava nezamagljenih fotografija isključivo je u nadležnosti onoga tko mu utvrđuje identitet, a to je Ministarstvo unutarnjih poslova. ​