Božidar Baučić posve slučajno je završio u futsalu. Danas je najstariji i najiskusniji u svlačionici Olmissuma, ali i jedan od rijetkih stalno zaposlenih. I to na odgovornom poslu vatrogasca.
BOŽIDAR BAUČIĆ
Olmissumov vatrogasac Boki spašava živote i donosi trofeje
Futsal kao sport i Olmissum kao klub mnogima su nepoznanica, a Božidar Baučić je osoba koja može riješiti većinu tih nepoznanica. Ma koliko futsal svake godine postajao popularniji, još uvijek mnoge muči pitanje mogu li najveći majstori futsala deminirati i u nogometu i obratno, zbog čega je Olmissum toliko uspješan da je šest godina od osnutka stigao u Elitnu rundu Lige prvaka, može li se uskladiti futsal s redovnim svakodnevnim poslom... Sve su to pitanja na koja iskusni Boki ima odgovore.
Pokretanje videa...
VIDEO
A kako i ne bi imao kad je 'fetivi' Omišanin, rođen je i odrastao u gradu na ušću Cetine, najstariji je igrač u svlačionici Olmissuma, prije futsal karijere igrao je nogomet, a jedan je od rijetkih koji ima i stalan posao, radi u splitskoj Javnoj vatrogasnoj postrojbi.
- Sve ste dobro naveli, Josip Kolobarić i ja jedini smo Omišani u svlačionici, ja sam najstariji i jedan od rijetkih zaposlenih, a veliki nogomet sam igrao od sedme godine u Omišu, Novalji i Dugom ratu... - kaže nam Baučić, koji se s nogometa na futsal prebacio posve slučajno.
- Zimska stanka u velikom nogometu je te godine počela nešto ranije, a ja sam se želio održavati i tražio sam načina da nastavim trenirati. Obzirom da me oduvijek intrigiralo kako izgleda trening futsal golmana, Na jednom piću sa bivšim sportskim direktora Olmissuma Josipom Škorićem upoznao sam trenera golmana Ivicu Krstulovića – Oparu, i tako sam počeo. Sve mi je bilo novo i zanimljivo, i nakon nekog vremena Krstulović i glavni trener Duje Maretić pitali su me želim li im se trajno priključiti. Obzirom da sam imao obaveze prema NK Omišu još šest mjeseci i da bi bilo neozbiljno da sam ih ostavio na cjedilu, šest mjeseci paralelno sam trenirao i igrao i veliki nogomet i futsal. Dvorana je preko puta stadiona pa sam doslovno s jednog treninga odlazio na drugi...
Za Baučića uopće nema dileme koliko su različiti nogomet i futsal.
- Ma to uopće nije isti sport. Puno je veći intenzitet, moraš biti stalno maksimalno koncentriran jer se svaka nepažnja kažnjava... Rijetki su primjeri da je netko uspio igrati i nogomet i futsal dobro. Ali razlika je i od nivoa do nivoa. Na nivou na kojem sam ja igrao ipak je to bilo malo opuštenije, momci su igrali za džeparac i nisu bili previše motivirani, a Olmissum je ipak puno bolje organiziran i svi su momci fokusirani samo na treninge i na utakmice.
Za razliku od većine suigrača on ima stalni posao vatrogasca.
- Radim puno radno vrijeme, samo iznimno kad idemo na put tražim slobodne dane i nemam nikakvih problema, kolege i šefovi mi redovito izlaze u susret. Posao je naporan ali sve se uz dobar plan i organizaciju stigne. Nekad po par dana nema intervencija, a nekad se u par sati spoji par teških. Zato uvijek treba biti i psihički i fizički spreman, kao na golu – kaže Baučić.
Posao je odgovoran zbog toga što su ponekad u pitanju ljudski životi.
- Nesreće su teške psihički jer su u pitanju su ljudski životi, pod pritiskom si jer nikad ne znaš hoćeš li na vrijeme stići spasiti život unesrećenome, a kad je u pitanju požar, ne mora nužno netko biti ugrožen... A i na području koje pokriva moja postrojba nema baš puno šumskih požara, samo povremeno odemo na ispomoć...
Intervencije su razne...
- Ima doslovno svega, nisu u pitanju samo požari ili nesreće, ima tu i otvaranja zaključanih vrata, spuštanja preko balkona u zaključane stanove, spašavanja kućnih ljubimaca sa stabala, kidanja prstenja s otečenih prstiju ili hvatanja i uklanjanja zmija, što je sve učestalije zadnjih nekoliko ljeta. Neki zadaci su i interesantni, recimo, utakmice na Poljudu i na Gripama, jer možete i gledati utakmicu, mada, veliki derbiji su zahtjevni i treba puno opreza jer baklje i topovski udari lete nekontrolirano posvuda. Bilo bi dobro da je što manje takvih situacija.
Ljudi su uglavnom zahvalni i vatrogasce doživljavaju poput heroja.
- Ima svega, ljudi su sretni kad im pomognemo, neki nude i novac pa im bude žao kad ih odbijemo. Ali čašćenje prihvatimo, piće i kolači nam redovito dolaze, pogotovo od onih kojima uspijemo otključati stan bez da se oštete Blindo vrata koja koštaju jako puno...
Iako je najstariji igrač u svlačionici, ne osjeća razliku od ostalih.
- Svi smo mi isti, i ja s 34 i neki sa 20, svi smo jedna skladna cjelina i to je ključ našega uspjeha, a rezultati koje mi postižemo nisu slučajni. Svi smo podrška jedni drugima, pa tako i ja mlađim suigračima. Podrška, savjet, što god treba spreman sam pomoći.
Klub napreduje iz godine u godinu
- Ako poznajete našeg predsjednika Milavića onda znate da ništa ovo nije slučajno, samo se možda malo prebrzo odvilo. Očekivao sam da će nam trebati par godina, ali osvojili smo Prvu ligu čim smo ušli. To je tada možda bilo nerealno, ali mi smo uspjeli, i od tada samo rastemo. Sve je u klubu posloženo od vrha do dna, od predsjednika, preko direktora i trenera, do igrača. Svi imamo uzajamno poštovanje i ozbiljnost u radu. Ne znam koliko bi me uopće shvatili ozbiljno kad bih rekao da je kod nas organizacija u većini segmenata na nivou najvećih nogometnih klubova, a to je i mene na koncu i privuklo u Olmissum. Krug ljudi koje je predsjednik okupio sve nas gura naprijed.
Baučić je u Olmissumu tri godine, došao je u tada drugoligaški klub i odmah su postali prvaci, nakon toga je dva puta osvojio i naslov u Prvoj ligi, a posebno mu je u pamćenju ostao osvajanje prošlogodišnje osvajanje kupa.
- Igrali smo na Gripama finale s Vrgorcem i otišlo je u rulet kaznenih udaraca. Svi igrači su se izredali i došao je red na nas golmane. Ne znam je li trener vjerovao mom iskustvu ili je imao osjećaj, ali pozvao me na stranu i rekao mi: "Idi i zabij gol, a onda ostani na golu i obrani" I tako je i bilo. Sigurno je da je veliku ulogu u tome imao i trener golmana Ivica Krstulović – Opara... To mi je definitivno najdraži trofej jer sam imao važnu rolu u njegovom osvajanju.
Godine ga za sada ne pritišću.
- Igrat ću dok me zdravlje bude služilo i dok vidim da mogu. Kad procijenim da ne mogu više, toliko sam realan da ću se sam povući i reći da je gotovo. Ili dok me klub ne bude više trebao... Za sada se dobro osjećam, imam podršku supruge Alenke i sinova Ivana (6) i Marka (4). Oni bi voljeli jednoga dana biti kao tata, samo se još uvijek ne mogu odlučiti što bi više voljeli biti, vatrogasac i nogometaš, ha, ha, ha..
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
