Oliver Mlakar otkriva: Sve bih isto ponovio da se opet rodim

Da je netko sredinom pedesetih, ondašnjem studentu francuskog i talijanskog jezika rekao da će postati najveća živuća televizijska  legenda, Oliver Mlakar tada bi se, priznaje, slatko nasmijao. I ne bi vjerovao. Jer tijekom studentskih dana nije htio biti ništa. Pitali su ga, dodaje, mnogi čime bi se u životu volio baviti, a on bi mislio: “Pusti me, baš mi je lijepo. Kartamo, izlazimo, zabavljamo se”. 

- Možda sam tada bio lakomislen. Studirao sam jezike i to je trebalo značiti da ću se jednom kao profesor zaposliti na nekoj školi. Istina, ni tada se nisam vidio u tome. I kao mlad dečko bio sam avanturistička duša. Kazalište me privlačilo, igrao sam kao student u amaterskom kazalištu Zvonko Svjetličić, jednu je predstavu s grupom studenata romanistike režirao i Božidar Violić. Muvao sam se po tim glumačkim krugovima, a onda se oglasila audicija za spikera na Radio Zagrebu. Bio sam student, kao crkveni miš i gledao sam kako ću zaraditi - govori Mlakar. 

Kao student živio je u jeftinim podstanarskim sobama, nakon godinu, dvije potucanja dobio je mjesto u studentskom domu. U četverokrevetnim sobama uvijek se našlo mjesta za pokojeg ilegalca. Redom su, govori, bili siromašni dečki i međusobno si pomagali. Iz tih vremena pamti bezbrižnost.

- Živjeli smo od danas do sutra. Kad smo bili jako gladni kupili smo štrucu kruha i kilu grožđa, najeli se i bili sretni. Jedan od naših cimera radio je u menzi preko puta doma. Tamo smo se hranili, uvijek bi nam dao bolje komade mesa, a po svršetku smjene natrpao bi džepove kolačima i donio ih u sobu - govori, prisjećajući se bančenja, ljubavi prema kartanju, svega što svi momci moraju proći. 

Prošao je dakle tu sudbonosnu audiciju, zaposlio se i bio spiker na radiju dok se nije pojavila televizija. Anton Marti, Mario Fanelli... došli su s idejom da se u Zagrebu napravi televizijski studio. U početku, govori, nije bilo našeg programa nego se prenosio program talijanske televizije. 

– Sjećam se jedne najavljivačice koja gotovo da je rekla ‘Dobra večer, druže Bakariću’. U Zagrebu su, naime, tada bila samo dva televizora. Jedan u izlogu na Trgu bana Jelačića, a drugi kod Bakarića doma. Prve vijesti čitali su Ivan Hetrich i Ljubo Jelčić, a kad su oni bili spriječeni, dovukli su mene kao spikera s Radija. Krenule su i ozbiljnije vijesti, pa su Gordanu Bonetti i mene kao stalni spikerski par prebacili na televiziju - govori.  

Karijera do statusa najveće televizijske zvijezde išla je polagano. Godinama je radio u Informativnom programu, istodobno vodio i neke festivale u Zabavnom programu. Sjeća se i Nele Eržišnik koja mu je jednom, zbog čitanja vijesti za stolom, rekla: “Znam te samo do struka, a sad vidim da si i dole dobar komad”. 

Najpopularniji kviz bivše države bila je Kviskoteka autora Laze Goluže, koja je Mlakaru osigurala zvjezdani status, a i danas mu je najdraži projekt. Dala mu je prigodu da se pokaže, a on ju je znao iskoristiti. Ta ga je Kviskoteka, priznaje, obilježila. Od kolegica je najviše volio raditi s pokojnom Helgom Vlahović i Jasminom Nikić. Helgu pamti po dobroti, želji da svakome pomogne, nenametljivosti, finoći. S Jasminom je pak 15 godina za redom vodio Splitske festivale. Od emisija uživo pamti “Jadranske susrete” na kojima su se dogodile i neželjene stvari.

- U jednoj je epizodi izbila prava tučnjava između dviju ekipa pa su prekinuli prijenos. U drugoj su se pak natjecatelji uspinjali po pršut. Na podu su bile strunjače, kao zaštita u slučaju pada, ali kad je jedan čovjek nezgodno pao, udario je glavom u kamen. Srećom, osim nesvjestice, nije bilo posljedica - kaže. Strogoća Informativnog programa, nevolje s emisijama uživo, gomilali su stres u omiljenom voditelju, ali on ga, kaže, nije doživljavao kao problem. 

Istodobno s početkom njegove televizijske karijere u život mu je ušla i današnja supruga Dunja. Upoznali su se u biblioteci Radio Zagreba. Dunjina prijateljica vodila je biblioteku u kojoj je bio i mali televizor. Oliver je, kao strastveni ljubitelj sportskih emisija, dolazio gledati Olimpijske igre. 

- Tamo smo se ugledali. Na sebi je imala žuti pulover, sivu suknju zvonolika kroja, a na nogama cipele s niskim potpeticama i remenčićem s jednom kopčom. Svaki detalj pamtim i danas - priznaje. 

 Simpatije su, dodaje, bile obostrane. Prvih smo dana razgovarali u troje, s prijateljicom. Potom u dvoje šetali do Jelačić placa. 

- Prvi i drugi put sam je ispratio na tramvaj, a treći već bio u tramvaju. Uvijek je morala rano doma. Dopratio bih je do kuće, a mene su dečki čekali u Gradskom podrumu. Dunja bi otišla kući a ja k dečkima na grah i piće - govori Mlakar. 

U braku dugom 50 godina oboma je najvažnije bilo razumijevanje, poštenje, fair play. Niti su si željeli niti mogli napraviti nešto nažao. Mlakaru je i danas nepojmljivo napraviti bilo što što bi povrijedilo Dunju.

- Nezamislivo mi je bilo otići s drugom pa se nakon nje vratiti doma. Takvo što za mene nije postojalo. I dok ju je otac onako strogo čuvao, odlazio bih na kartanje, ali nisam jurio za ženama - govori. U skladnom su braku rođene i dvije kćeri Iva i Maša. Nijedna nije htjela očevim stopama, čak ni unuk Matko. 

- Starija kći, Iva, sa suprugom ima svoj privatni posao, a mlađa Maša je u Engleskoj. Doktorirala je arheologiju na Cambridgeu i tamo se udala. S jedne strane je šteta, daleko je, s druge strane i mi volimo svako malo otići u Englesku. Unuk Matko pak obožava sport. Surfa, bio je prvak Hrvatske, igra košarku, mali nogomet, tenis. Mislim da će jednog dana i profesionalno završiti u sportu - kaže Mlakar. Zbog njegovih kćeri posao nije ispaštao, nikad zbog bolesti, temperature nije otkazao nijedan posao. Dunja je podmetnula leđa i brinula se o kući i djeci. Kad se poslije i ona zaposlila, poslovi ih nisu u komadu vezali puno radno vrijeme, od sedam do tri. Jedan je, govori, radio po danu drugi po noći. Kćeri, kaže, ničemu nije učio.  

- Nisam ih odgajao onako klasično. Smatrao sam da se djeca najbolje uče gledajući vlastite roditelje. Kako se ponašaš, što radiš, kako govoriš, što drugima prenosiš, sve to čuju i usvajaju. Kudili smo ih i hvalili, uputili u štogod je trebalo, ali najjači je utjecaj obitelji, ono što vide u kući - govori. Nisu mu smetali ljudi koji su mu rado prilazili i tijekom obiteljskih ručkova po odmaralištima ili restoranima. Bio je, kaže, svjestan da tako mora biti. Pozdravili bi ga, prilazili mu sa simpatijama.  Miroslav Krleža u Gradskom je podrumu prolazio pored njegova stola, zastao i rekao: “Ja vas znam s televizije”. “I ja vas znam”, odgovorio mu je Mlakar. 

- Jednom sam se noću vraćao s posla. Nigdje nikoga na Zelenom valu, a onda je odjednom jedan auto uletio u moj. Zajedno smo odletjeli u izlog. Ja izađem, izađe i dvoje mladih, a žena kaže: 

‘Isuse, kako mi je drago da smo se s vama sudarili’ - smije se danas. Iza njega je zavidna karijera, nema nagrade koju u svom fahu nije dobio. Ipak, danas su mu najveći izazovi njegovi psi, da njegov patuljasti šnaucer na svjetskom natjecanju u Amsterdamu bude prvi. Uvijek mu, priznaje, kad Dunja uđe s psom u ring, srce brže zakuca.

- To su naši psi koji s nama spavaju, putuju, a Dunja ih uređuje i češlja, prezentira u ringu - govori Mlakar koji s njima pobjeđuje već 30 godina. U svom životu, tvrdi, ništa ne bi mijenjao.

- Zadovoljan sam, dobio sam i više nego sam zaslužio. Lijepe poslove, popularnost, ljubav gledatelja. Kad bih se ponovno rodio, opet bih odabrao isto. Sretan sam čovjek, zdrav sam, imam divnu obitelj, moju rudlavu Dunju s kojom se i danas divno slažem  - zaključio je Oliver.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!