Moja je baka bila divna osoba, naučila me igrati igru Monopol. Shvaćala je kako je cilj igre stjecanje bogatstva, kupovala bi sve što je mogla i naposljetku bi pobijedila. Nakon toga bi mi svaki put rekla istu stvar, pogledala bi me i rekla bi: "Jednog ćeš dana naučiti kako se igra".Jednog sam ljeta gotovo svakodnevno igrao Monopol i tog sam ljeta naučio kako igrati igru. Shvatio sam kako pobijediti možeš jedino ako se u potpunosti posvetiš stjecanju bogatstva. Shvatio sam vrijednost novca i imovine i da o njoj ovisi vaš rezultat. Po završetku ljeta bio sam nemilosrdniji od svoje bake. Bio sam spreman i zaobilaziti pravila, a sve to ne bih li pobijedio. Na jesen smo ponovno sjeli i zaigrali. Uzeo sam sve što je imala. Zatim je uslijedila još jedna stvar koju me morala naučiti. Tad je rekla: Sada to sve ide natrag u kutiju, sve te kuće i hoteli, sva imovina i sav taj čudesan novac... sve to skupa sada se vraća u kutiju. Ništa od toga nije bilo stvarno tvoje. Grijalo te je neko vrijeme. No to je bilo ovdje mnogo prije nego što si ti zasjeo za ploču, a bit će ovdje i kad te više ne bude - igrači dolaze - igrači odlaze. Kuće i automobili, zvanja i odjeća, čak i tvoje tijelo. Jer, činjenica je, sve što grabim, trošim i gomilam vratit će se natrag u kutiju i sve ću izgubiti. Stoga se morate zapitati: kad napokon dobijete unaprjeđenje koje ste oduvijek željeli,kad obavite svoju najveću kupnju, kad si priuštite dom o kojemu ste sanjali, kad ostvarite financijsku sigurnost i uspnete se stubištem uspjeha do najviše stube do koje se uopće možete uspjeti, kad uzbuđenje izblijedi, a izblijedjet će... Što tada? Koliko daleko morate proći tom stazom prije no što shvatite kamo vodi? Zasigurno shvaćate kako vam nikad neće biti dosta. Zbog toga morate sami sebe upitati: Što je važno?