Olga Pakalović: 'Kći Gala je bila ljubomorna na moje likove...'

Već tjednima je gledamo u seriji 'Drugo ime ljubavi' na Novoj TV, u kojoj igra Karmelu Batinić, i to je samo jedna u nizu TV serija u kojima je danas 41-godišnja Olga Pakalović dala svoj pečat.

Osim što je dramska prvakinja u ansamblu Drame zagrebačkog HNK, igrala je u svim hrvatskim najgledanijim televizijskim serijama poput 'Čiste ljubavi', 'Novinama', 'Mamutic', 'Crno-bijelom svijetu”' i mnogim drugima. Diplomirala je glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 2002. godine, a i prije diplome počela je dobivati važne nagrade za svoj rad. Do danas ih je dobila više od 20, među kojima su Nagrade hrvatskoga glumišta, tri Nagrade 'Mila Dimitrijević', kao i četiri Zlatne arene za uloge u filmovima 'Fine mrtve djevojke', 'Moram spavat anđele', 'Halimin put' i prošle godine za ulogu u 'Generalu'.

Tiha i nenametljiva - a za sebe će reći da je pomalo introvertirana - Olga Pakalović samohrana je majka 6-godišnje djevojčice Gale, koju je dobila u kratkom braku s marokanskim dizajnerom Samijom Bergamaneom.

Koliko vam je lako uskladiti obveze u matičnom kazalištu i setom TV serije 'Drugo ime ljubavi' s obzirom na to da rad na sapunicama zahtijeva određeni tempo snimanja?

Moram priznati da je to uvijek izazov. Izazov je uskladiti i kazalište i set serije, a još k tome balansirati i privatan život, posebice kvalitetno vrijeme s kćerkom koje mi je neizmjerno važno. Nekad je zaista prava čarolija u takvim razdobljima pronaći dragocjeno vrijeme i za samu sebe koje je neophodno da bi za sve to smogla snagu i održala svoje zdravlje na nivou. Na ta intenzivna razdoblja se jednostavno moraš i unaprijed pripremiti, dobro promisliti o organizaciji svega, no isto tako znaš da i to sve prođe i da će doći opet neki mirniji period. Iako nekad izgleda da vodim život doslovce bez predaha, dobro se organiziram pa sve stignem.

Kad stignete učiti tekst i koliko je naporno raditi ovakvu TV seriju zbog zahtjevne organizacije i točno posloženih termina snimanja?

Kada se radi na jednom ovakvom projektu, izvana naizgled sve izgleda sjajno i šljokičasto, ali snimanja znaju biti prilično izazovna, zahtijevaju puno koncentracije od glumca i strpljenja da se izvede sve što je potrebno. Iza svega stoji velika posvećenost scenariju jer je vrijeme ograničavajući faktor, no glumcu daje neprocjenjivo iskustvo brušenja upravo te koncentracije i fokusa, izvrstan trening. S mnogima sam radila i u ‘Čistoj ljubavi’, gdje je bio moj prvi susret s ovom žanrom i moram reći da je jako je važno da je cijela ekipa uigrana, a na ovoj seriji zaista rade divni ljudi, od svih članova produkcije do kolega glumaca, s kojima zaista uživam raditi. To je jedan dobro uigrani tim u kojem svatko zna što se od njega očekuje. S ekipom si mjesecima i ona je također moja mala obitelj.

Jeste li izbrojili sve nagrade koje ste do danas primili? Ima ih 20-ak, a jedna od posljednjih je prošlogodišnja Nagrada hrvatskoga glumišta za ulogu Olge u predstavi 'Konstelacije'.

Sve nagrade i priznanja su uvijek lijepa i poželjna. Imaju svoje posebno mjesto i dobar su podsjetnik da ono što radiš ima smisla i veseli pozitivna reakcija i publike i od struke.

‘Konstelacije’ su mi zaista posebne, i to ne samo zbog nagrade nego najviše jer su toj predstavi produžili rok trajanja u dogovoru s Teatrom Exit jer su ljudi jako dobro reagirali i prepoznavali se u toj predstavi.

Tu je i Zlatna arena za sporednu ulogu u filmu 'General'. Ovih dana puno se govori o tom filmu, kritike su žestoke. Možete li biti objektivni i iskreni kad govorite o tom filmu?

Nerealno je očekivati objektivnost jer kada ste dio nekog projekta, onda imate svoje iskustvo, osobno iskustvo i percepciju o djelu, suradnji i svemu onome što čini jedan projekt. Ne bih ulazila u analize i komentare onoga što se danas medijski provlači na tu temu. Mogu samo reći da je moje iskustvo rada na tom projektu pozitivno. Glumci su u nezahvalnoj poziciji da govore o nekom filmu ili predstavi u kojoj su igrali a nisu zadovoljni konačnim rezultatom. To vam je posao od kojeg živite, a istodobno ste glumica i sigurno vam je važna umjetnička vrijednost predstave ili filma. Svakome je važna egzistencija. Vjerujem da svi ljudi za svoj rad i uloženi trud očekuju i primjerenu financijsku satisfakciju i tu se glumci, umjetnici po meni ne razlikuju od nekih drugih profesija - svi radimo za novac. Jest da je naš posao neizvjesniji i da, podložan je kritikama šire javnosti, no sve je to život, satkan od više i manje uspješnih faza, pa tako i projekata koji dođu i prođu… Za neke dobiješ nagradu, priznanje struke, za neke ovacije iz publike, a nekad konačan rezultat i nije možda kakav si priželjkuješ, no ideš dalje i iz svega zapravo izađeš s nekom lekcijom. Osobni mi je napredak uvijek prioritet i u tom smislu važno mi je koliko sebe dam u nešto, koliko osobno iz cijelog procesa naučim i napredujem.

Postaje li čovjek s godinama konformist?

Ne bih tu generalizirala. Svi smo različiti. No ono što vjerujem jest da svaka životna faza donosi neke nove potrebe, želje, pa u skladu s tim se treba i prilagoditi i novim vremenima i vlastitim očekivanjima oko toga što nam je prioritet u određenom periodu života. Mislim da nema osobe koja nije barem jedanput u životu bila konformist, neovisno o godinama. No treba to ipak na vrijeme osvijestiti i ostati vjeran sebi do kraja. Jedna od prvih vaših predstava bila je “Dodir” u &TD-u, otprije 20-ak godina, u kojoj ste igrali sa slavnom Anom Karić, a bili ste tad još vjerojatno studentica na Akademiji, ako se ne varam. Briljirali ste uz našu glumačku divu. Možete li se danas, s vremenske distance, prisjetiti kako ste se osjećali pripremajući tu predstavu? Bili su to veliki - mali počeci, kad ideš kroz život širom otvorenih očiju i velikom željom, elanom, prisutna je bila i trema… Jako mi je imponiralo raditi s Anom Karić, koja je po duhu ponekad bila mlađa od mene. Puno sam od nje mogla učiti, puno smo razgovarale i to ne smo samo o poslu nego i kao žena sa ženom. Od nje sam učila o raznim aspektima života, od radne etike do modne osviještenosti.

Što ste tada zamišljali i očekivali od glume i od života, što vam se od tih snova ostvarilo, a što ne?

Ne mogu biti objektivna, nikad nisam bila jednom nogom vani da onako iz neke daljine promotrim to sam postigla nego sam uvijek unutra i zadovoljna s onim što radim. Nekako razmišljam da uvijek dođe vrijeme za sve što treba doći - sve je onako kako treba biti i mogu reći da iza sebe imam sve zbog čega se ne bih posramila.

Mladi glumci obično dobro pamte starije i slavne kolege i prvi susret s njima. Sjećate li se nekih savjeta kojima ste se kasnije vraćali u životu?

Tih savjeta se najviše sjećam iz nekog doba puberteta, kad sam bila osnovnoškolka, srednjoškolka, i tad kad sam išla u kazalište, sva osjetila su bila otvorena, upijala sam svaku predstavu i slušala savjete Vilima Matule, Alme Price i mnogih drugih. Kasnije je krenula edukacija i neka borba bez te vrste opuštenosti i otvorenost da se čuju te stvari. I dan-danas volim čuti argumentiranu kritiku nekoga koga cijenim i tako napredovati.

U to vrijeme svi koji su znali nešto o glumi, režiji i kazalištu rekli su 'od ove male će jednog dana biti fantastična glumica'. Jeste li tada bili toga svjesni i koliko su vas opterećivala tuđa, a koliko vlastita očekivanja?

Mislim da očekivanja uvijek opterećuju. Tuđa, pa i vlastita. Blago onome koji ima ciljeve, ali ne ovisi o njima, kao i o ispunjenu bilo kakvih očekivanja. Lijepo je kada kao mlada glumica dobijete podstrek, podršku i vjetar u leđa, no na kraju je sve na tebi i na svakodnevnom radu. Samo dvije godine nakon diplome postali ste članica ansambla Drame zagrebačkog HNK.

Kako se to dogodilo? Što je bilo presudno?

Još sam kao studentica bila članica kazališta ITD, tri godine, a HNK se dogodio onda nakon toga, valjda zaslugom jer sam i prije nego što sam primljena igrala tamo očito prošla kriterije i bila zapažena.

Kad mlada glumica uđe u tako veliku kuću što može očekivati? Koliko vam je pomogla ili odmogla vaša introvertiranost, kako ste jednom samu sebe okarakterizirali?

Da, kao mlađa sam bila prilično sramežljiva i prilično se brinula, ako ne i paničarila oko svake predstave, svake izvedbe. Definitivno mi to nije bilo od pomoći, tek su mi godine donijele zrelost, iskustvo, a osobno mi je uvijek bilo važno da neprekidno napredujem, pogotovo na osobnom planu. U starijim kolegama vidjela sam uzore u njihovoj smirenosti i samopouzdanju.

Je li vam važno da u tako velikom kolektivu imate neku osobu s kojom vam je užitak popiti kavu u pauzama proba i tko je to?

To mi je neizmjerno važno. Biti na sceni s nekim kojeg poznaješ u dušu, s nekim s kim si i u neformalnoj atmosferi, opušten i svoj. Naš posao je takav da uključuje ono što se kaže – krv, znoj i suze, te od prve jutarnje kave dijeliš i sve dobro i ono manje lijepo, i frustracije i veselja, znaš kakav je kome dan, muči li ga nešto, boli li ga što. Nekad čak imaš osjećaj da te baš ti kolege sa scene, na kojoj često u njihovu društvu probijaš granice vlastite intime, najbolje mogu i razumjeti jer znaju sve o tebi. Taj osjećaj zajedništva je vrlo inspirativan. Kolege su tvoje zrcalo i kad se dogodi ta iskrenost, koja se ne događa uvijek, to mi je predivno.

Svojedobno ste potpisali peticiju protiv Zlatka Hasanbegovića i njegova ulaska u kazališno vijeće. Nisu svi potpisali. Je li to pokvarilo atmosferu iza kulisa?

Svatko ima slobodu izražavanja svog stava i zalagati se za ono u što vjeruje da je ispravno.

Negdje sam pročitala podatak da ste odmah iza Milene Dravić po broju osvojenih Zlatnih arena. Imate li uzore na našoj ili inozemnoj sceni i koji su? Koje glumce volite gledati?

Više ne gledam to tako, ne brojim lica, ne izdvajam nikoga. Gledam puno serija i jako su kvalitetne, ima i puno novih lica od kojih su mnoga i u sjeni, a kvalitetna su. Jako se ‘lijepim’ na darovite ljude, to mi imponira u svakom smislu. Kad gledam i talentirane ljude u raznim show natjecanjima, dirne me, dotakne me bilo koja vrsta darovitosti i sposobnosti.

Vaša Gala ima šest godina. Je li joj sad lakše razumijeti vaš posao i voli li vidjeti mamu prerušenu u drugu osobu na pozornici ili na televiziji? Kako reagira?

Ona, naravno, najviše voli kad smo skupa, ali odrasta i shvaća da se mora raditi i da svi imamo obveze koje su neizbježne. Baka je tu najveća pomoć jer s njom dobijem i topli obrok, i svu ljubav, i podršku. Ne gleda me prečesto, no kako je starija, tako joj postaje jasniji taj odmak i što je to točno moj posao. No recimo kad je bila manja i znala bi me vidjeti u društvu Maše, moje TV nećakinje iz prošle serije u kojoj sam glumila, ‘Čiste ljubavi’, znala je biti prilično ljubomorna.

Jednom ste rekli da je vaš otac bio nestereotipni tata. Možete li ga opisati? Čime se bavio, što je radio, prepoznajete li u svojem karakteru neke njegove osobine?

Ne, ne mogu se poistovjetiti s ocem.

Izazovne godine su tek pred vama i Galom – biranje srednje škole, fakulteta, možda njezin odlazak iz Hrvatske... Znam da svaki roditelj kaže da će to prepustiti djetetu, ali koje su vaše najveće roditeljske strepnje?

Njezino zdravlje mi je na prvome mjestu. Sve vezano za nju mi je i izazov i veliko veselje i svaka faza nam donosi nešto novo. No kroz sve prolazimo skupa i zajedno rastemo. Živim dan po dan i ne zamaram se dalekom budućnošću. Majka mi je podrška. Kad je najkaotičnije, znam da se na nju mogu osloniti.

Zaigrali ste prije mjesec, dva u predstavi 'Konstelacije' u Teatru Exit. Predstava govori o odnosu muškarca i žene i svim mogućim ishodima njihove veze, o sudbini, o izboru. U što od toga vjerujete?

Jako mi je zanimljiva teza koja se provlači kroz predstavu, a to je da postoje brojne mogućnosti koje se u životu pred nama otvaraju, a naše je da između tih mogućnosti napravimo svoj izbor. I sama sam dosadašnjim iskustvom osvijestila da je naš izbor najvažniji i tome svakodnevno svjedočim. I sama sebe nekad iznenadim da promjenom odluke, promjenom izbora, u samo jednom trenutku dan može krenuti u drugom smjeru, možda ipak nešto pozitivnijem nego što je izgledalo na početku.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

13:31

zenzacija17