Odvukli su ga usred noći, žena nakon 60 godina saznala istinu

Provela je više od 60 godina tražeći pravdu za svog supruga. Pisala je šestorici predsjednika i molila da joj konačno otkriju istinu. Ništa se nije dogodilo do ove godine.  

- Ovo je sveučilište na kojem smo studirali u Alžiru, kaže Josette Audin, danas 87-godišnja starica, pokazujući fotografije velike zgrade s klasičnim stupovima na trgu s drvoredima.

Živjela je u sretnom braku s Mauriceom Audinom, kolegom studentom s kojim je studirala na Sveučilištu u Alžiru 1950-ih. Upoznali su se tijekom predavanja, zaljubili se i oženili. Oboje su bili europskog podrijetla - kao što je, u to vrijeme, bio i svaki deseti stanovnik Alžira, piše BBC.

Francuska je okupirala Alžir 1830. godine, ali su Alžirci pružali žestoki otpor. Na njegovom čelu bio je Abdl-el-Kader i odolijevali su 17 godina, da bi Francuzi 1848. proglasili Alžir francuskim teritorijem. Nakon Drugog svjetskog rata Francuska i dalje nije priznavala alžirsku nezavisnost, a tamo je živjelo i oko 800.000 Francuza. Alžirska oslobodilačka fronta pokrenula je rat za oslobođenje zemlje od francuske vladavine 1952. godine. Francuska je u Alžir poslala oko 500.000 vojnika, kao i Legiju stranaca. Rat je bio krvav, a stotine tisuća civila je masakrirano. Konačno, 1962. godine Francuzi su priznali Alžiru nezavisnost.

Josette i Maurice Audin bili su komunisti i podupirali su alžirsku borbu za neovisnost.  

- Ali, moji roditelji nisu se borili s oružjem, nego propagandom, kaže njihova kći, Michèle.

Godine 1957. Maurice je predavao matematiku na sveučilištu i radio na svojoj doktorskoj disertaciji, dok je Josette odgajala troje male djece. U to vrijeme već je bjesnila alžirska revolucija. Grupe koje su se zalagale za neovisnost organizirale su napade i vlasti su se mučile da održe kontrolu. Kada su saznali da je u njihovom domu utočište pronašao komunistički vođa, vojnici su im upali jedne noći u stan i odveli tada 25-godišnjeg Mauricea.

- Majka ih je upitala: 'Kad će se vratiti?' Odgovorili su joj da 'ako sve prođe dobro', za pola sata - kaže Michèle.

No, njezin otac se nikad nije vratio, a bliski prijatelj koji je također bio uhićen, rekao im je da je vidio Mauricea vezanog za stol i da su ga mučili.  

- Nakon dva ili tri tjedna rekli su majci: 'Imamo dobre vijesti za vas, vaš muž je pobjegao', priča Michèle. Njezina majka je odmah znala da lažu. Znala je da je mrtav. Ali htjela je čuti istinu. Pokrenula je kampanju, pisala svima za koje je mislila da joj mogu pomoći - vladi, predsjednicima, novinarima, akademicima...

- Nisam mogla učiniti ništa drugo, nisam imala izbora - kaže Josette.

Godine 1962. Alžir je dobio neovisnost. Nekoliko godina kasnije Josette i njezina djeca preselili su se u Pariz. Tijekom godina pojavilo se više dokaza da je Maurice mučen i ubijen. Napisane su knjige i mnogi članci.

Jedna teorija je bila da ga je zadavio istražitelj, a druga da su ga ubili zabunom jer su ga zamijenili za nekog drugog. No, jedan viši obavještajni časnik hvalio se u starosti da je dao nalog da se Audin ubije.

No, unatoč Josetinoj kampanji, službeno je uvijek nailazila na šutnju. Svaki put kad bi na čelo Francuske došao novi predsjednik ona bi mu napisala pismo.  

- Neki su joj odgovorili, neki nisu ni odgovorili. Nije tražila isprike, ali je tražila istinu i neko priznanje odgovornosti Republike Francuske - kaže Michèle.

Konačno, 2014. godine, predsjednik François Hollande priznao je da je Maurice umro u pritvoru. Ali sljedeći predsjednik, Emmanuel Macron, iznenadio je čak i obitelj. Kontaktirao je samoinicijativno Josette prije nego što mu je čak poslala pismo i u rujnu prošle godine objavio da je Francuska odgovorna za njegovu smrt.  

Sustav koji je omogućio francuskim vlastima u Alžiru da uhite svakog osumnjičenog bio je plodno tlo za razna zlodjela. Audin je bio mučen do smrti. No, Maurice Audin je samo jedan slučaj. Tisuće ljudi nestalo je tijekom Alžirskog rata, na svim stranama sukoba, a u mnogim slučajevima se ništa ne zna o tome što im se dogodilo. Predsjednik Macron rekao je da želi otvoriti nacionalne arhive, kako bi obitelji mogle dobiti odgovore. Međutim, neki povjesničari nisu sigurni što to znači u praksi. Već je moguće pristupiti dokumentima koji se čuvaju u nacionalnim arhivima, no hoće li se otvoriti klasificirani dokumenti?

Povjesničarka Raphaëlle Branche tvrdi da slučajevi mučenja i ubijanja vjerojatno nisu ni zabilježeni.

- Mnoge od tih aktivnosti su izvansudske - kaže ona. Budući da nisu bili sankcionirani, vjerojatno ne postoji nikakav spis, sugerira ona. Drugi povjesničar, Fabrice Riceputi, kaže da postoje i dokazi da su dokumenti namjerno nestali.

- Na kraju rata francuska se vojska pokušala riješiti svega što bi ju kompromitiralo i što je bilo u arhivima, kaže on.

Međutim, Riceputi je napravio zanimljiv nalaz dok je prolazio kroz nedavno objavljene dokumente u francuskom nacionalnom arhivskom centru u Aix-en-Provenceu. Bila je to datoteka koju je prefektura u Alžiru čuvala s imenima osoba koje su njihove obitelji prijavile kao nestale, a bilo ih je 850.

- Francuzi su te dokumente čuvali u najstrožoj tajnosti što znači da su bili dragocjeni. Čim sam ih vidio, shvatio sam da je to tako, kaže Fabrice.

U danima nakon Macronove deklaracije, Riceputi je prenio ove datoteke na internetsku stranicu koju je stvorio s drugim povjesničarom, Malikom Rahal, i nazvao je stranicu 1000 Autres.org - što u prijevodu znači 1000 drugih. Pozvao je ljude da daju bilo kakve informacije o nestalima, ako ih imaju i već za manje od jednog dana, javio se prvi svjedok.

- Do kraja života sjećat ću se tog jutra nakon što sam postavio stranicu. Otvorio sam računalo i imao poruku koja me odmah rasplakala, kaže Riceputi.

Prikupili su oko 300 izjava svjedoka od ukupno 70-ak osoba, od kojih mnogi potvrđuju da se rođak koji je nestao nikada nije vratio kući. Jedna od njih je Mounira Yacef u Alžiru. Njezin otac, Lahcene Yacef, uhićen je i Mounira nema pojma kako je umro i što se dogodilo s njegovim tijelom.

- Odveli su ga jednu noć i to je to. Odsutnost tijela znači odsustvo povijesti - rekla je.

Suosnivač web stranice, Malika Rahal, kaže:

- Postoji velika nada za nešto što smo u ovoj fazi apsolutno nesposobni, a to je dati odgovore na pitanje kako je osoba umrla i gdje je sahranjena. Iako ne zna gdje je sahranjen Maurice Audin, njegova udovica Josette kaže da je zadovoljna samim time što je predsjednik Macron priznao da je država kriva za smrt njezinog supruga: 'Bolje ikad, nego nikad', rekla je.