Pred božićne praznike 2002. socijalna radnica obavijestila je Ivana Kovača i njegovu sestru da se ne mogu vratiti doma. Zbog alkoholizma i zanemarivanja morali su ih premjestiti na sigurno
'Odrastao sam u dječjem selu, ali mami ništa ne zamjeram'
Pozdrav! Ja sam Ivan, osmjehnuo se mladić. Snažan stisak ruke odao je samouvjerenog dečka. Stroga frizurica, bistar pogled i naočale odavale su simpatičnog 'štrebera'. Nedavno je završio preddiplomski studij fizike i upisao diplomski iz fizike i informatike i jako je ponosan na to.
Ivan Kovač (26) je iz Bjelovara, ali je odrastao u SOS Dječjem selu Ladimirevci u koje je došao kao dječak od 9 godina, zajedno sa dvije godine starijom sestrom. Nikada neće zaboraviti dan u prosincu 2002. godine, pred božićne praznike, kada ga je učiteljica u školi izvela s prvog sata i rekla da on i sestra moraju razgovarati sa socijalnom radnicom.
Socijalna radnica im je obazrivo priopćila da više ne mogu ići kući, da su stavljeni pod nadzor i privremenu skrb jer uvjeti kod kuće nisu dobri za njih; alkoholizam, zanemarivanje, sve što su učitelji i susjedi primijetili i prijavili. On i seka bili su dovoljno veliki da mogu odlučiti gdje žele biti smješteni.
Mogli su birati između udomiteljske obitelji, doma za djecu ili SOS Dječjeg sela Ladimirevci. Posljednja im se ponuda učinila najzanimljivijom; 5-6 djece iste dobi u jednoj kući sa SOS mamom i SOS tetama, svatko u svojoj sobi, redovno u školu. To im se učinilo dosta zanimljivo.
- Znam da sam još dugo, možda dvije godine, očekivao da ćemo biti vraćeni roditeljima jer su mi nedostajali. Oni su se javljali, govorili su nam da će se popraviti, da će prestati piti, ostvariti uvjete da se mi vratimo, ali s vremenom sam shvatio da se to neće dogoditi. Jako puno mi je značilo što imam sestru pored sebe jer je uvijek brinula je o meni, grlila me i tješila - priča Ivan koji se ne srami svog odrastanja u SOS Dječjem selu ali ne priča svima da je tamo odrastao jer ne želi da ga sažalijevaju.
- Odmah iza Božićnih praznika krenuli smo u školu u Ladimirevcima. U Bjelovaru sam bio odličan učenik a tako i tu. U selu se na sve brzo prilagodiš. Ima puno djece koja se međusobno druže i meni je to bilo jako fora. Tog perioda se sjećam po neprestanoj igri i zabavi. Poslije škole morali smo odraditi svoje obaveze, od kućanskih do zadaće. Koliko god mi je to kao djetetu bila tlaka danas sam na tome zahvalan jer je potrebno naučiti vještine za kasniji život. Moja djevojka je bila iznenađena kada sam joj rekao da si od 4 razreda osnovne perem veš, peglam, čistim kuću. U tom sustavu te od djetinjstva detaljno pripremaju za daljnji život pa smo na raspolaganju stalno imali socijalnog radnika, pedagoga i psihologa koji rade u Selu, u svojim uredima i prate nas. SOS mama nam je uvijek ista. Ona je stalno bila s nama u kući, s tim da nekoliko puta tjedno, na 4 ili 8 sati, ima pravo otići obavljati svoje obveze. Ja ju nisam zvao mama, iako većina djece je. U selu ima 16 SOS kuća; svaka ima svoju mamu. Na 4 kuće bude i nekoliko SOS teta koje zamjenjuju SOS mamu u periodu kada nje nema i za ostale pomoćne poslove - priča Ivan o dobro organiziranom sustavu u Selu koji je od njega načinio zdravog i sposobnog mladog čovjeka.
Ivan i sestra imaju također i dosta starijeg polubrata i polusestru, koji su djeca iz prvih brakova svojih roditelja. Oni su ranije otišli od doma i započeli svoje živote no, cijelo vrijeme boravka Ivana i seke u SOS selu, brinuli su o njima kao roditelji.
To je mališanima jako puno značilo.
- Sustav je odličan ali koliko god da je dobar, djeca koja se teško opuštaju i otvaraju, neće SOS mamu doživjeti kao pravu mamu i meni je to donekle nedostajalo, ona prava majčinska emocija. Zato mi je sestra puno značila i još uvijek znači. Oboma nam je bitna bila polusestra koja je preuzela ulogu naše majke. Stalno je dolazila k nama, zvala nas, išli smo kod nje na vikende pred kraj osnovne škole, svake praznike i ferije, čak nekad i za rođendan. Živjela je u Zadru i nije joj bilo teško dolaziti. Danas joj često kažem da nam je bila najbitnija osoba u životu tada ali ona, čini se, nije svjesna koliko - ističe Ivan dodajući kako su on i seka ponekad išli i kod roditelja ali uz posebno odobrenje socijalnih radnika koji su prethodno otišli kod njih u kuću vidjeti uvjete.
Tata im je umro prije 8 godina, a mami je oduzeta poslovna sposobnost i udomljena je 2010. jer nije više mogla brinuti o sebi. Nalazi se u Bjelovaru i Ivan je par puta godišnje ode posjetiti.
- Roditeljima nisam ništa zamjerao. Uvijek sam gledao pozitivno na sve. Mama sebe krivi, ali govorim joj da prestane razmišljati o tome, neka pogleda koliko smo napredovali; ima prekrasne unuke, djecu, ja studiram. Svi smo dobri, zadovoljni. Koncentriram se na to jer smo svi iz te situacije izvukli maksimum. Da nismo otišli od kuće, obzirom na uvjete u kojima smo živjeli, sigurno bismo otišli sasvim drugim, lošim putem. Djeca u nefunkcionalnim obiteljima nemaju mogućnost razviti se, školovati, napredovati - ističe Ivan koji je već u 7 razredu osnovne odlučio da će se školovati koliko god bude moguće, izgraditi si solidan život u kojemu će svojoj djeci, jednoga dana, omogućiti sve ono što sestra i on nisu imali, a to je sretna i stabilna obitelj.
Počeo je razmišljati o elektrotehnici pa su ga u Selu u tom smjeru i pripremali. Pripremali su ga i za život u SOS Zajednici mladih, slijedećoj stepenici u sustavu, pa se preselio u Osijek, u zgradu u kojoj je živjelo njih 20-tak djece, novopečenih srednjoškolaca iz sela.
- Period srednje škole koji sam proveo u Zajednici mi je bio najljepši. Imao sam svoju sobu, sve uvjete za školovanje, odgajatelje na raspolaganju, svu financijsku i drugu pomoć. Svatko ima svog glavnog odgajatelja koji vodi posebnu brigu o tebi i tvom školovanju, ide na roditeljske sastanke, brine o osobnim potrebama i svemu. Ako se, nakon srednje, odlučiš raditi, tri godine si u polusamostalnom statusu. I dalje te nadziru, pomažu ti kroz pisanje životopisa, u traženju posla i svemu drugome. Ako se odlučiš studirati produži ti se razdoblje skrbi - kaže Ivan dodajući kako u tom sustavu baš ništa nije prepušteno slučaju i on je odličan za djecu koja znaju kako nastaviti svoj život, a takvih nije malo svih ovih godina.
Ivan je upoznao mnoge, uspješne, sretne i jako mu je drago zbog toga.
- Sada shvaćam da je SOS Dječje selo bila dobra odluka jer su ljudi u tom sustavu prepoznali moju želju, motivaciju i ambicije, i kada god to prepoznaju puno ulažu u dijete, guraju ga, ohrabruju da si to ostvari - dodaje.
Nakon srednje škole upisao je preddiplomski studij elektrotehnike u Splitu no, nije se u tome našao i vratio se u Osijek te upisao preddiplomski na Odjelu fizike i informatike. Prve dvije godine studija je radio studentske poslove jer se želio okušati u samostalnom životu u podstanarstvu pa mu je trebalo malo novca za to, pored stipendije koju stalno prima iz SOS sela.
Upoznao je djevojku na fakultetu i počeli su zajedno živjeti. Nedavno je imao promociju za uspješno riješen preddiplomski.
- U kojem god smjeru otišao poslije studiranja, radio kao profesor ili otišao u znanost ili informatiku, imam želju napredovati koliko god je moguće. Volim Osijek i volio bih u njemu ostati ali moj će životni put biti vezan za grad u kojemu ću naći dobar posao. Kad razmišljam o svom životu drago mi je što sam otkrio da se iz lošeg može izroditi dobro ako ti to želiš. Jako cijenim i svoju obitelj sada. Sestra i ja smo, zbog svega doživljenog, razvili jednu višu razinu povezanosti, također i s polusestrom i polubratom koji su nam kao mama i tata. Ne znam da li bi to bilo drugačije da smo nastavili odrastati u onoj obitelji. Redovito se viđamo, okupljamo se za blagdane uvijek kod nekoga i to unatoč činjenici da živimo u različitim krajevima Hrvatske. Dosta djece u sustavu ne uspiju tako kao mi - zaključuje uvijek pozitivni Ivan koji kao jedinu negativnost u svom životu navodi činjenicu da ga je sve doživljeno dosta emotivno 'zaključalo'.
Treba mu puno da se nekome doista otvori i pokaže svoje prave emocije.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...