Točno je da su prijašnja djeca više poštivala autoritet, ali je li to nužno bilo dobro? Je li nam to donijelo dobro? Treba li poštivati nekoga samo zato što je na poziciji autoriteta?
BRUNO ŠIMLEŠA:
Odgajati šamarom ili odgajati egomanijake nisu jedine opcije!
Kao i pola Hrvatske, pročitao sam prošlotjedni post jedne mame koja je usporedila nekadašnji i današnji odgoj. Ne mogu citirati čitav post, ali ideja je da se prije više poštovao autoritet, iako se često provodio šamarom, a danas odgajamo samožive egomanijake na koje nikada ne dignemo ruku, a ni povisimo glas. Ne smijemo ih kritizirati, nešto im zabraniti, bunimo se kad dobiju 4...
Naravno da nema smisla generalizirati i tvrditi da su prije svi odgajani udarcima, a da su danas svi roditelji prepopustljivi, ali možemo govoriti o trendovima. Točno je da su prijašnja djeca više poštivala autoritet, ali je li to nužno bilo dobro? Je li nam to donijelo dobro? Treba li poštivati nekoga samo zato što je na poziciji autoriteta?
Treba li se autoritet graditi na nasilju i strahu od udarca?
Moj je odgovor na sva ova pitanja – Ma nema šanse!
Djeca su doista bila poslušnija, ali zašto je to dobro? Zašto bi autoritarni odgoj bio dobra stvar? Pa ta poslušna i prepristojna djeca danas kao odrasle osobe ne dignu svoj glas kad ih netko maltretira!
Ta poslušna djeca danas bez prigovora gutaju govna raznih političara. Ta poslušna djeca danas trunu u toksičnim odnosima. Ta preposlušna djeca ne traže svoja radnička ili ljudska prava. Naučili su trpjeti, a ne boriti se.
Ta se preposlušna djeca prečesto ne bore za bolji život. Privatni i društveni.
Zaključak je jasan – slijepa poslušnost je kancerogena!
Prije smo morali poštovati autoritete.
Zašto?
Zato!
Nisu nam ni morali navoditi razloge, samo su nam rekli da ih moramo slušati.
Ne slušaš?
Šamarčina!
Izgubio si ključeve?
Izvrijeđaju te. I možda opale šamar, just in case.
Nisi odgovorio nekom stričeku ili drugu?
Odgojno, po guzi...
Tri u školi?
Opet poleti ruka. I glas...
Uzeo si treći kolač u gostima?
Šamarčina, ali ćeš je dobiti doma.
Jer smo pred gostima fini, a „doma ćeš vidjeti boga svoga“. Sjećate li se te rečenice? Jer ako u gostima uzmeš treći kolač, oni će možda pomisliti da se doma ne brinu za tebe, a kako je jaaaako je važno što selo misli – odmah šamarčina: „Nećeš ti mene sramotiti da jedeš ako si gladan. Trpi, pristojno trpi glad!“
Jer izgleda je da je veća sramota priznati da si gladan, nego opaliti šamar djetetu ili prostrijeliti ga mrzilačkim pogledom samo zato što je gladno, a usudilo se jesti. Jedna od najogavnijih „odgojnih“ metoda jest što su nas još i znali okrivljavati kada su nam opalili šamarčinu „jer smo ih mi natjerali da nam je opale“. „Da si bolji, ne bih te morao ošamariti.“ Što je i logično - šestogodišnje dijete te je natjeralo da ne razumiješ kako odgajati pa šamarčinom reagiraš na sve. Nema razumnije pretpostavke...
E sad, naravno da se nikako ne slažem ni s time da djeci treba sve dozvoliti. Naravno da se ne slažem kada im se oduševljeno plješće jer su sa 7 godina samostalno dovršili doručak. Naravno da im ne trebamo 6 sati nešto objašnjavati jer nas je strah da slučajno ne povrijedimo njihove osjećaje i tako uništimo njihovo samopoštovanje, ali valjda postoji nešto između šestosatnog objašnjavanja i „objašnjavanja“ šamarom, po kratkom postupku. Valjda postoji neka zlatna sredina u odgoju.
Naravno da nisam ljubitelj prepopustljivih roditelja koji su apsolutno zaljubljeni u svoje dijete pa misle da njihov anđeo ne može baš ništa krivo napraviti i nikada im ništa ne brane. Ta epidemija popustljivog odgoja doista uzima previše maha i nikako ne čini dobro našoj djeci. Dakle, nikako se ne zalažem za to, ali mi stalno razmišljamo u ekstremima - ili ih moraš tući ili im sve dozvoljavaš. Ali ipak postoji nešto u sredini. Da im odrediš granice, ali ih ne provodiš fizičkom ili verbalnom silom.
Ne moramo uvijek razmišljati jedino o dvije ekstremne opcije jer upravo to rade zagovornici jednog ili drugog pristupa. Brane svoj pristup tako da napadnu drugi ekstrem, ali tako samo pokazuju intelektualnu lijenost jer zanemaruju da postoji nešto između.
Npr., ja ne želim da me moja kćer poštuje samo zato što sam joj otac. Želim zaslužiti poštovanje, ali ne strahopoštovanje. Ne želim da me se boji. Ne želim imati autoritet zato što sam fizički snažniji ili glasniji. Ne želim taj autoritet graditi kroz strah, prijetnje ili udarce. S druge strane, to nikako ne znači da joj je sve dozvoljeno i da nema kazne kad prijeđe granicu.
Ma kakvi, izuzetno sam strog, ali tu strogoću ne provodim udarcima. Umjesto šake, koristim mozak. Umjesto prijetnje, koristim suosjećanje. Umjesto vrijeđanja, jezik koristim da bolje razumijem zašto je nešto napravila. Kada ona pogriješi, ne razmišljam samo o primjerenoj kazni za nju, nego gledam i gdje sam ja pogriješio, odnosno kako joj mogu još bolje nešto objasniti.
Ne želim da me posluša ako govorim gluposti, već želim da sama procijeni je li ono što govorim vrijedno slušanja. Želim odgojiti dijete koje se ponekad neće složiti sa mnom i koje će znati argumentirati zašto se ne slaže. (Inače, odmalena je nagrađujemo kad smisli dobru argumentaciju.) Želim da me poštuje, ali ne želim dobiti to poštovanje a prirori.
Ne mislim da zaslužujem njezino poštovanje samo zato što joj osiguravam krov nad glavom i hranu. Želim zaslužiti poštovanje zato što joj zdravo hranim srce i um.
I uopće ne želim poslušno dijete. Želim odgojiti slobodnomisleće dijete koji će se znati boriti za sebe, za ono što zaslužuje. Želim da bude fajterica, pa i da se bori protiv mene ako ću joj stajati na putu. A ja ću se truditi stajati uz nju, a ne iznad nje. Tako ću biti dobar tata i tako će ona odrasti u sigurnu ženu!
Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na Facebooku, Instagramu i YouTubeu!
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
