Ako gledamo standard libijskog naroda i povlastice koje im pružala država imali su vrlo lijep i lagodan život. Živjeli su kao mali bogovi. Libija je imala 6,5 miliona stanovnika, a imala je 14 miliona registriranih automobila. Ako je neko htio studirati u bilo kojoj državi u svijetu podnosio bi molbu i država bi mu osigurava stan, hranu, automobil, besplatno školovanje i mjesečnu stipendiju od 2300 dolara. U Libiji se nije plaćala voda, struja,plin i porez, a krediti su se davali bez kamata. Ako u roku od pet godina niste mogli vratiti kredit, država bi ga otpisala ili vraćala za vas. Ako ste htjeli kupiti auto dali ste 20-30% od cijene, a ostalo je dotirala država. U Libiji ste za 10 dolara mogli kupiti 85 litara benzina ili nafte. U Libiji je hrana bila gotovo besplatna, 10kg kruha le koštala 0,15 dolara. U Libiji njihovi građani nisu radili fizičke poslove, sve su to radili stranci. Živjela sam 10 godina u Libiji po raznim gradovima i nikada nisam vidila ni jednog prosjaka na ulici. Libijci nisu išli raditi po bijelom svijetu, jer za to nisu imali potrebe. U Libiji ni jedan građanin nije izbačen ili mu je oduzet stan ili auto zato što nije mogao vratiti kredit, što nije rijedak slučaj po ovim takozvanim demokratskim zemljama koje su se okomile na Libiju. Iskreno, žalim Libijski narod jer će se pretvoriti u najamnu radnu snagu, raditi za 100 dolara i gdje će im ove povlastice biti sve ukinute, a o lagodnom životu kakav su živjeli moći će samo sanjati.