Prosvjed 1968. je bio protest protiv zloupotrebe partijskog aparatčika, koji si je uzimao privilegije i gušio demokratske principe. Više crven nego ikad, možda i najcrveniji protest u povijesti, smatra glumačka legenda
Odbio sam se učlaniti u Partiju jer si je ona uzimala privilegije
U nostalgičnim ispovijestima legende showbusinessa za 24sata opisuju kako su preko noći stekli doživotne obožavatelje te stvarali kultne pjesme, serije i filmove.
Otkrivamo kako su živjeli najslavniji glumci, glazbenici, televizijski i radijski voditelji u doba bez realityja, YouTubea, Facebooka i Instagrama.
Istinski influenceri bivših vremena govore o zvjezdanim statusima koji su neusporedivi s današnjima, o filmovima i serijama s hollywoodskim budžetima, o turnejama koje su trajale mjesecima i na kojima su ih pratili milijuni.
U trećem dijelu Voja Brajović, obožavani Tihi iz “Otpisanih”, govori o siromašnom djetinjstvu i usponu na tron!
Angažman u Jugoslavenskom dramskom pozorištu je bio vaša želja? Je li bilo i drugih ponuda te 1968.?
Nikakvih ponuda nisam imao. Naprosto, sretna okolnost. Imali smo dramaturga koji je htio okupiti mlade ljude, kao što je radio i Bojan Stupica. Moja generacija je došla glumiti zbor u jednoj predstavi. Veliki glumci su to odbili. Tako smo došli u JDP, ali nismo mogli ući u salon, sjesti, popiti piće...
Zašto?
Jer nam tamo nije bilo mjesto. Nismo se mogli presvlačiti u garderobama, imali smo tamo neko mjesto, fundus, sa statistima. Takva je bila hijerarhija. Ući u salon u kojemu sjedi Marija Crnobori nije dolazilo u obzir. Bili smo u tom fundusu i kad se počela raditi predstava ‘Kad su cvetale tikve’. E, tu nisam htio igrati zbog oca. Nisam dolazio na probe, mislio sam da ću prijeći u Beogradsko dramsko pozorište, tamo su me zvali.
Što ste trebali igrati?
Nekog poručnika policije koji upada u kuću i hapsi. Ja igram nekoga tko hapsi nečijeg oca. Rodio sam se u Beogradu, odakle su nas protjerali jer se moja mama nije htjela odreći tate. Da je to učinila, imala bi sve privilegije. Nije pristala pa su nas izbacili. I sad ja to trebam igrati. Nisam mogao, a znam da mi je tu budućnost. I zove me Bojan Stupica i pita zašto ne dolazim na probe. Udari me nekim ravnalom, a ja kažem nude mi angažman u Beogradskom dramskom. Stupica me vrbuje s većom plaćom. A meni je ionako bio san biti u JDP.
Jeste li odigrali tog policajca?
Odigrao sam i jedini sam odahnuo kad su zabranili predstavu. Njezinim skidanjem povučena je ručna kočnica napretku ovog naroda. Već je peta predstava bila skinuta. Kad govorim o prošlosti, uvijek imam na pameti i sadašnjost. Devedesetih smo, primjerice, igrali predstave koje su snažno govorile o tome kamo društvo, nažalost, ide. Imali smo samo jednu poruku publici - da razmišljaju svojom glavom. Sad se čak i ne usuđuju napraviti predstavu koja bi nekoga opomenula, sad se i darovitost gasi, a ne samo hrabrost. Ako imaš dar, dužnost ti je to nekome dati. Najgore je sputavati dar.
POGLEDAJTE VIDEO:
Je li točno da ste profesoru na Akademiji koji vas je vrbovao u Savez komunista rekli da ste vi - oporba?
To je bio naš profesor koji je vodio SK na fakultetu. On je rekao da mi čini čast tim pozivom jer im takvi trebaju, a ja sam odgovorio: ‘Nama ne trebaju takvi. Mi smo opozicija’. To je bilo na studentskim demonstracijama 1968. To je bila direktiva, sam Tito se nama studentima obratio na televiziji i rekao: ‘Ako vi mislite da sam ja star, da više ne mogu voditi državu, ja ću dati ostavku’. Nama, studentima. I onda je profesor nakon Titova govora dobio direktivu da nas učlane, vođe protesta su vrbovali za sebe.
Ljudi su tad bili prozivani imenom i prezimenom te mi se govorilo: ‘Zaslužili ste da budete član KP-a’. Ja sam rekao da neću, da sam sudjelovao u protestima jer sam protiv crvene buržoazije, svega što se radilo. To je bio protest protiv zloupotrebe partijskog aparatčika, koji si je uzimao privilegije i gušio demokratske principe. Više crven nego ikad, možda i najcrveniji protest u povijesti. Ustanak protiv zloupotreba, gušenja sloboda.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Na Akademiji je profesor pohvalio najlošiju kolegicu, a vi ste rekli: ‘Ako je to vama dobro, ja ću se ispisati’. To je tad bila normalna komunikacija s profesorom ili ste bili buntovni, hrabri?
Ista ta 1968. Naravno da sam nekoliko desetljeća kasnije shvatio što je profesor htio i da je bio u pravu. Bio sam neobuzdano slobodan, glasnogovornik razmišljanja da svatko može biti glumac, ali pitanje je gdje je tu umjetnost. Nakon 20, 30 godina sam shvatio što je zapravo htio i to mu priznao. Profesor je, naime, imao sistem da u sekundi kod glumca pokuša probuditi emociju. Bez priprema, razmišljanja, samo bi te uhvatio. Jako teška stvar. Odmalena sam patio i borio se za položaj glumca, za sistem vrijednosti koji ni u Jugoslaviji nije bio pravi.
Što je te 1968. rekao profesor, a što kolegica?
Kolegica nikad nije postala glumica, a profesor je izgleda učinio dobru stvar. Ja sam postao glumac. Zadovoljio sam svoj ego, završio sam.
Studenti Akademije vole pred profesore izaći s jakim autorom, nekim teškim djelom. Kako to da ste vi onomad odabrali ‘Pačju školu’?
Opet je to bila moja revolucionarna.
Revolucionarni pačiči? Pa to se uči u prvom osnovne?!
Zna se što se tad mislilo, da je to direktno prozivanje Tita i udvorica oko njega. To je u tom trenutku bilo jasno kao dan. Njega su i zvali druže Stari. Stevo Žigon govorio je svojeg Robespierrea, a ja sam odabrao Jovu Jovanovića Zmaja, starog učitelja i pačiće koji samo ponavljaju ‘ga-ga-ga’. Profesorica je rekla: ‘Nemojte to, prejako je iako je dječje’. Zmaj je bio značajan pjesnik, u biti satiričar. Najznačajnije pjesme namijenio je djeci, da vlast ne vidi.
Iza vas je golem opus, bard ste srpskoga glumišta. Kako to da nemate monografiju, da ne slavite jubileje?
Svatko ima pravo na svoje viđenje, ja se toga stidim. Ne znam što bih drugo rekao. Da obilježavam 50 godina rada? Ne pada mi na pamet. To drugi rade za nekog ili o nekome. Ne treba to nitko raditi sam sebi. Možda oni nedovoljno zadovoljni kako ih drugi vrednuju.
Nedostaje li vam nešto danas?
Glumim, snimam, predsjednik sam Udruženja dramskih umjetnika. Profesionalno mi ništa ne nedostaje, a privatno mi najviše fale karte. Još imam malu ekipu s kojom igram preferans, ali izgubio sam partnere za remi. Otišli su, nisu tu.
Pogledajte i ispovijest Duška Valentića iz našeg serijala 'Put do legende':