Odabrali su ga da bude kraljičin muž, a oni su se ludo zaljubili...

Kad joj je nakon 22 godine braka u kojem je rođeno devetero djece umro suprug britanska kraljica Viktorija bila je očajna. Sve te godine kraljica i princ bili su kao jedno. Izuzetna povezanost ovog bračnog para bila je uistinu rijetkost jer u to vrijeme svi brakovi plemića sklapani iz interesa. No Viktoriju i Alberta je vezala iskrena i snažna ljubav i sve godine braka bili izuzetno privrženi jedno drugome.

Njihova ljubavna priča počela je kad su imali 19 godina. Viktorija je godinu ranije postala kraljica, a njezin ujak, majčin brat, belgijski kralj Leopold zaključio jer da bi bila šteta nemati englesku potporu i savezništvo u budućnosti. Osim toga naslutio je i potencijalno “ubacivanje” u kraljevsku liniju nasljeđivanja u Britaniji pa tako došao na ideju da svog nećaka Alberta nekako približi Viktoriji. I uspio je.

Brak Viktorije i njezinog prvog rođaka vršnjaka Alberta koji je pripadao njemačkoj dinastiji Sachsen-Coburg-Gotha bio je tako unaprijed dogovoren, no ona se ludo zaljubila u čovjeka kojeg su joj drugi odabrali. Njemački princ Albert oborio ju je s nogu i odmah je osjetila privlačnost prema njemu.

Ona je zaprosila njega

Tada je Viktorija zapisala: Toliko je divan, taj profinjeni nos, ta predivna usta, to krasno lice..
Mogla je birati među bilo kojim europskim princom, ali ona je htjela samo njega te ga je u listopadu 1839. godine odlučila i zaprositi.

- Iznova smo grlili jedno drugog, bio je toliko drag i nježan. Osjetila sam da je ovo jedan od najljepših trenutaka u mom životu - zapisala je nakon prosidbe u svom dnevniku.

Vjenčali su se u veljači 1840. godine. Viktorija je došla je pred oltar u svilenoj haljini boje slonovače, ukrašenoj profinjenim narančinim cvijetom. Na glavi, pokrivenoj čipkastim velom, nosila je prekrasan cvjetni vjenčić. Sve je bilo originalno, englesko, rukom napravljeno. Sve je bilo potpuno drukčije od njenih prethodnica, koje su, već po tradiciji, do svećenika dolazile u teškoj brokatnoj odjeći, s baršunastim i krznenim ogrtačem. 

O njihovoj strastvenoj prvoj bračnoj večeri kazala je: "To je bilo ugodno i zbunjujuće iskustvo. Ja nikada, nikada nisam tako provela večer. Njegova pretjerana ljubav i naklonost dali su mi osjećaj nebeske ljubavi i sreće. Uzeo me u naručje i mi smo se samo ljubili, opet i iznova.."

Slušala ga jer je bio pametan i sposoban

U braku je dobila devetero djece (a poslije su dobili i 42 unučadi), a Albert nije bio samo njezin životni suputnik već i značajan politički savjetnik iako nikad službeno nije sudjelovao u političkom životu.

Viktorija mu je željela dati titulu kralja, ali premijer ju je odgovorio od toga. Parlament mu je odbio dati bilo kakvu plemićku titulu. Albertu je čak osiguran i manji prihod od prihoda supružnika prethodnih vladara. Sedamnaest godina nakon sklapanja braka Viktorija je Albertu dala titulu „prince consort” (princ suprug).

Mjere koje je parlament poduzeo u cilju sprečavanja Alberta od sudjelovanja u političkom životu svoje supruge uspjele su, budući da se Albert nikada nije javno upleo u britansku politiku. A njegovi pogledi su inače bili prilično liberalni za to vrijeme i Albert nije samo poticao reforme obrazovanja, već i razvoj znanosti i industrije. Njegovo zanimanje za znanost dovelo je do sukoba sa Crkvom, a njegov prijedlog da se Charles Darwin proglasi vitezom je odbačen.
Veliku pažnju je posvećivao radničkom sloju koji je živio u siromaštvu, a mnogi su upravo njega prozvali kreatorom Viktorijanskog doba, u povijesti poznatom kao periodom napretka u svakom pogledu. U velikoj mjeri upravo je njegova zasluga projekt “Velike izložbe” (Great Exhibition) održane 1851. u Kristalnoj palači - taj događaj se često proglašava trenutkom kad je Britanija ušla u zlatni period viktorijanskog doba. Ta izložba je pokazala svijetu što Velika Britanija zna i može te koliko je snažna u industrijskom pogledu.

Oboje su obožavali umjetnost

Viktorija i Albert obožavali su umjetnost, oboje su svirali klavir kao koncertni pijanisti i u svakoj rezidenciji imali su po nekoliko koncertnih klavira. Voljeli su slikarstvo, a Albert još i arhitekturu o kojoj je puno znao. Redovito su odlazili na izložbe i kupovali slike novih, mladih slikara. Za važne godišnjice darivali su jedno drugome i velika djela starih majstora. S djecom su često priređivali kazališne predstave iznenađenja. Djeca su to jako voljela a izvodila su sve, od Shakespearea do dječjih i lutkarskih predstava. Naravno, s pravom scenografijom i kostimima. Princ je podržavao i prve fotografe od kojih je naručivao portrete obitelji i kraljevskih rezidencija. Često su jedno drugome poklanjali i komade nakita od oblutaka koje su pronašli u zajedničkim šetnjama.

Kraljica je svog supruga obožavala pune 22 godine koliko su bili u braku, a kad je umro u 42.godini od trbušnog tifusa, bila je neutješna. Zabilježeno je i točno vrijeme Albertove smrti – 22 sata i 50 minuta. Uz njega je bila voljena žena i njihovo petero djece.

Nikad ga nije preboljela

Do kraja života, a živjela je još 40 godina, nosila  je crninu i tugovala za njim. Viktorija je narednih četrdeset godina naređivala da se svakog jutra njegova odjeća polaže čista na krevet u dvorcu Windsor. Sve sobe u njegovoj kući čuvane su kakve su bile kad je umro, a posteljina i ručnici su mijenjani svakodnevno.

Kako je vrijeme prolazilo udovica Viktorija se počela oslanjati na svog slugu Johna Browna. Kružile su glasine o navodnoj romansi pa čak i o braku između kraljice i Browna. Nema konkretnih dokaza u kakvom su točno odnosu bili, no ipak kada je njezino tijelo smješteno u kovčeg, dva seta uspomena prema njenom zahtjevu smještena su sa njom. Pored nje je ostavljeno jedno od Albertovih odijela, a u njenu lijevu ruku je položen pramen Brownove kose, zajedno sa njegovom fotografijom. Glasine o aferi i braku zaradile su Viktoriji nadimak - "Gospođa Brown". Za svoj sprovod je još naredila da joj se tijelo obuče u bijelu haljinu, a na glavu da joj se stavi vjenčani veo.

Iako je četrdeset godina nosila crninu tugujući za Albertom, Viktorija nije voljela crne pogrebe, pa je London bio u znaku ljubičaste i bijele boje. Dojam je pojačavao i snijeg koji je počeo padati za vrijeme njenog pogreba. Sahranjena je u mauzoleju Frogmore, pored svog supruga.  Iznad lijesa joj i dan danas piše: „Zbogom moj najdraži, konačno i ja mogu počivati s tobom, i u Kristu ćemo se zajedno uzdići.”