Dakle, plastiku je apsolutno nemoguće izbaciti iz života. Te vrećice, čaše i štapići za uši su isto kao i spajalice u uredu. Kad poslodavac odluči štedjeti onda to započne sa spajalicama, a završi sa čistačicama. Znači, plastične vrećice nagrđuju, ali su barem upola manje štetne nego papirnate. I što ćemo sad? i najveća prčvarnica od ureda ima automat za vodu sa naravno plastičnim čašama. Čime ćemo ih zamijeniti? Naravno, uvoznim papirnatim. Neka se ljudi zapitaju što je potrebno za proizvodnju papira. Svojedobno (sjećati će se stariji Zagrepčani) je čak i Sava bila bistra pa čak i pitka. Tvornica papira u Krškom treba puno savske vode koju je nakon prolaza kroz industriju vraćala u Savu. U jednom periodu u Savi više nije bilo riba. Danas postoje pročistači tih otpadnih voda i situacija je bolja. Atomska centrala u Krškom treba vodu za hlađenje reaktora koja se opet - recimo pročišćena - vraća u Savu. Međutim, bez struje ne možemo, a isto tako ne možemo bez sve prisutne plastike. Ima je u autima, kućanskim uređajima, avionima, medicini. Ima je svugdje. Kad uđeš u trgovinu koji se bavi prodajom jeftinih kućanskih potrepštinama (ima jedna u Trnskom) sve smrdi po jeftinoj Kineskoj plastici, a dućan je uvijek pun. Na jeftinoj i štetnoj plastici zarađujemo na brzinu. Zarađivali bismo i na reciklažnim pogonima jer se skoro sve danas da preraditi, ali ne bi bilo na brzinu.