Kad bi ja u kućni pritvor zatvorio prehlađenu osobu ili bi nekoga prisilio na iglu, a sve stoga što sam se domislio legitimnog cilja - "spriječavanje širenja zaraze", bilo bi mi suđeno za kaznena djela. I mogao bi se pozivati na "legitimni cilj" do sudjeg dana, no sud me ne bi oslobodio krivnje. Jer to što ja u glavi imam "legitimni cilj", ne znači da osobe nisu pretrpjele kaznena djela. No, kad bi ja kao član vlade napravio isto pritvaranje, istu prisilu, i pozvao se na isti "legitimni cilj", onda najednom ne bi bio ništa kriv. U čemu je caka? Kako status napadača može odrediti sudbinu žrtve? Nisam član vlade - osoba je pretrpjela kazneno djelo. Jesam član vlade - osoba nije pretrpjela kazneno djelo. Pa caka je u tome da ne može. Status napadača ne može odrediti sudbinu žrtave jer djela su faktički počinjena. Nego, vlast često udari u glavu pa vladajući umisle da su čarobnjaci koji mogu mahnuti štapićem "legitimnog cilja" i učiniti da počinjena kaznena djela nestanu. Isto su nekad radili udbaši, nacisti ili rasisti s legitimnim ciljevima 'očuvanja bratstva i jedinstva', 'čiste arijevske rase' ili 'besplatne radne snage iz Afrike'. Kad siđu s vlasti shvate da nisu čarobnjaci, da djela nisu nestala i da ih čeka suđenje. Shvatit će i ovi danas.