Oblikovao današnju Uniju: 25 godina ugovora iz Maastrichta

Na današnji dan prije 25 godina na snagu je stupio Ugovor iz Maastrichta, kojim je dotadašnja Europska zajednica preimenovana u Europsku uniju i kojim su utvrđeni konvergencijski kriteriji za ulazak u Ekonomsku i monetarnu uniju i uvođenje zajedničke valute

Šefovi država i vlada tadašnjih 12 zemalja članica održali su sastanak na vrhu 9. prosinca 1991. godine u nizozemskom gradu Maastrichtu, na tromeđi Nizozemske, Belgije i Njemačke te postigli dogovor o novom ugovoru, jednim od ključnih u povijesti europskih integracija.

Ugovor je potpisan dva mjeseca kasnije, 7. veljače 1992. godine, a stupio je na snagu 1. studenoga 1993. godine.

Novim ugovorom uspostavljena je Europska unija koja je počivala na tri stupa. Prvi stup bio je Europska zajednica, koja uključuje Europsku ekonomsku zajednicu, Europsku zajednicu za ugljen i čelik i Europsku zajednicu za atomsku energiju.

Sve do 1980-tih rabio se naziv u množini - Europske zajednice, a nakon toga se uvriježio naziv u jednini.

Drugi stup bio je zajednička vanjska i sigurnosna politika, a treći suradnja u području unutarnjih poslova i pravosuđa u kaznenim stvarima.

U prvom stupu odluke su se donosile nadnacionalnom metodom, uglavnom kvalificiranom većinom, a u druga dva stupa jednoglasno.

 S Lisabonskim ugovorom, koji je stupio na na snagu 2009. godine ukinuta je struktura s tri stupa.

Ugovorom iz Maastrichta uvedeno je europsko državljanstvo. Njime su spojena prijašnja dva ugovora, Rimski ugovor iz 1957. i Jedinstveni europski akt iz 1986. i nastao je novi ugovor - Ugovor o Europskoj uniji.

Ratifikacija ugovora nije protekla glatko. Naime, Danci su ga prvotno odbili na referendumu. Nakon toga danska je vlada ispregovarala izuzeća iz četiri područja  - Ekonomske i monetarne unije, Zajedničke sigurnosne i obrambene politike, Pravosuđa i unutarnjih poslova te državljanstva Europske unije.

Na novom referendumu 1993. danski su građani prihvatili Ugovor iz Maastrichta s navedenim izuzećima. Ona je jedina uz Veliku Britaniju koja ima trajno izuzeće od obveze uvođenja eura. 

Među potpisnicima Ugovora iz Maastrichta bili su njemački kancelar Helmut Kohl, francuski predsjednik Francois Mitterand, a jedini danas aktivni političar koji sudjelovao u pregovorima o tom ugovoru je Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske komisije, koji je u to vrijeme bio luksemburški ministar financija.

Ugovorom iz Maastrichta upostavljeni su kriteriji koje moraju ispunjavati zemlje koje žele uvesti euro.

Pet kriterija za uvođenje eura

Prvi kriterij je stabilnost cijena: stopa inflacije ne smije biti viša od 1,5 posto prosječne stope inflacije tri zemlje članice s najnižom inflacijom u prethodnoj godini. 

Proračunski manjak u pravilu mora biti manji od 3 posto BDP-a.

Javni dug ne smije premašiti 60 posto BDP-a, ali zemlji s većim javnim dugom bit će dopušteno usvojiti euro ako je uočljiv trend dugotrajnog smanjivanja javnog duga. 

Dugoročne kamate ne smiju premašiti 2 posto kamatne stope tri zemlje članice s najnižom inflacijom u prethodnoj godini. 

Zadnji, peti kriterij kaže da tečaj domaće valute mora ostati unutar unaprijed ostavljenih margina fluktuacije najmanje dvije godine. 

Ugovor iz Maastrichta nema instrumente da prisili zemlje na poštivanje zajednički dogovorenih kriterija 

Temeljna ideja u vrijeme dogovaranja Ugovora iz Maastrichta bila je postaviti temelje za političku uniju jer se do tada Europska zajednica uglavnom svodila na ekonomske integracije. No, u tome se nije daleko odmaklo i još uvijek se vode rasprave u kojem se smjeru treba razvijati EU, a glavna linija podjele i dalje je u tome hoće li prevladati nadnacionalni ili međuvladin pristup u donošenju odluka.

Prvi pristup se može nazvati federalističkim, a drugi zajednicom suverenih država. Jedna od kombinacija tih dvaju pristupa je tzv. Europa više brzina, u kojoj bi se one zemlje koje to žele odrekle određenog dijela suverenosti u korist zajedničkog odlučivanja, dok bi druge ostale izvan toga kruga. 

Jedan od najvećih dosega dosadašnjih integracija, zajednička valuta euro jedva je preživio svjetsku financijsku krizu koja je počela 2007. godine u Sjedinjenim Državama i koja je 2010. dovela do dužničke krize dramatičnih razmjera u Grčkoj, Irskoj, Španjolskoj, Portugalu, Cipru.

Pokazalo se da kriteriji iz Maastrichta funkcioniraju samo kao uvjet za ulazak u eurozonu, ali jednom kada zemlja uđe unutra nije bilo instrumenata da ju se prisili na poštivanje zajednički prihvaćenih kriterija. 

Tijekom dužničke krize zemlje eurozone u hodu su stvarale nove instrumente za bolju koordinaciju makroekonomskih politika i u nadzoru banaka.

Nova rješenja stvorena u krizi pomogla su gospodarskom oporavku i posljednjih godina proračunski deficiti u svim zemljama članicama u dopuštenim su  okvirima, javni dug je također u padu, ali je i dalje, prema podacima iz drugog kvartala ove godine, u 14 zemalja članica iznad 60 posto BDP-a.