Koji poklik… s nevjericom gledam sada unazad na stanje uma cijele nacije. Strah, strepnja iscekivanje kraja razaranja i pogibelji!! Ali svi smo bili zivotni i odlucni! Danas 32 god kasnije i dalje stanje uma nacije nista bolje…. strah, strepnja neizvjesnost, buducnost koju niti neznamo kako bi zamislili, prestali smo djeci govoriti zavrsi fakultet, skolu, zanat bit ce ti bolje i lakse……kada ono djeca odose u neku tudju zemlju i tamo obitelji stvaraju…. polako ali sigurno kopni nas narod. Nas narod prodaje zemlju, stare kuce ( stranac kao da bolje shvaca sto je upravo utrzio), prepustamo djedovinu za neke pare koje nekako brzo odlete, kupimo kutiju sibica poslaganih jednu na drugu i to nazivamo stan/dom. Djecijih igralista sve manje, a i cemu kada je i nas i nase djece sve manje. Mi i dalje letargicni na nase stanje ni mu ni bu… pustamo da pored nas zivot prolazi i da nam ga zaoircavaju. Ma niti da pokusamo dignuti glas…… mi smo nacija koja suti!Mozda bi bilo manje bolno da se svi skupa jednostavno nazivamo “ zemljani” ovako je tesko gledati Slavoniju, Liku, Dalmaciju, Istru, Kvarner, Dubrovnik…… sve cijenu ima 🥲