O njima ne znamo baš puno, ali ove žene su zadužile Hrvatsku

Barunica Ivka Ožegović

Rođena je u Mađarskoj krajem 19. stoljeća, odrasla u Podravini, a sa 17 godina završila Učiteljsku školu sestara milosrdnica u Zagrebu. Maturirala je kao najbolji đak svih zagrebačkih škola te dobila posebnu diplomu i nagradu.

Ban Héderváry je Ivki, vidjevši u njoj svoju sunarodnjakinju, Mađaricu, ponudio stipendiju za daljnje studije u Budimpešti. Ponudu je odbila zbog želje da što prije počne zarađivati te pomogne majci, braći i sestrama jer joj je majka ostala udovica s puno djece.

Za  32 godine starijeg baruna Ljudevita Ožegovića udala se sa 1895. godine i preselila na obiteljsko imanje u Gušćerovec u dvorcu. Godine 1903. nakon parcelizacije vlastelinstva i dvorca Općini i seljacima, obitelj Ožegović seli u Zagreb i stanuje u stanu od sedam soba.  Njegova obitelj se nije slagala s njegovim drugim brakom sa Židovkom Ivkom pa ga se cijela obitelj odrekla. Sestra ga je čak i proklela. U braku su dobili kći Ludoviku koja je kasnije postala poznata operna pjevačica.

Nakon udaje i prestanka rada u školi barunica Ivka Ožegović započinje humanitarni i karitativni rad. Skupljala je novac i pomagala ugroženoj djeci, otvarala razna skloništa za djecu a posebno je bila ponosna na izgradnju Dječjeg doma u Zagrebu.

Nakon smrti supruga 1913. godine još se više angažirala društveno i humanitarnom životu. Bila je jedna od inicijatorica Lige za zaštitu djece koja je puno značila pri prehranjivanju djece za vrijeme Prvog svjetskog rata. Tijekom rata radila je i kao bolničarka u bolnici Crvenog križa. Osim što se brinula za ranjenike mnoge je naučila čitati i pisati. Barunica Ožegović zalagala se i za školovanje žena, vrijednost ženskog rada i ženska prava.  

Pomagala je tiskanje knjiga i priređivanje izložbi te sponzorirala siromašne umjetnike. Zalagala se za samoodređenje hrvatskog naroda, za hrvatski jezik. Bila je čuvar i promicatelj hrvatske kulture, povijesti, nacije i svijesti.

Lujza Erdödy 

Grofica Lujza najznačajnija je ličnost novomarofske povijesti s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Bila je velika dobročiniteljica, osnivateljica zaklada za siromašne, podupirateljica raznih humanitarnih i građanskih udruga te škola i crkava. Utemeljila je u selu Možđenecu, nedaleko Novog Marofa, privatnu bolnicu za pomoć lokalnom pučanstvu, koja je djelovala od 1890. do 1917. godine.

Suprug grofice Lujze, grof Rudol Erdődy bio je veliki zaljubljenik u tehniku i automobile te prvi predsjednik I Hrvatskog automobilnog kluba osnovanog 1906. godine u Zagrebu.

 Njezin humanitarni rad nije ostao nezapažen i u njezino vrijeme. Najbolje nam o tome govori visoko odlikovanje koje je grofica Lujza dobila od samog svetog Oca pape Pija X.  Lujza Erdõdy bila je i velika pijanistica i skladateljica brojnih skladbi-popijevki, koje su se izvodile u koncertnim dvoranama širom Europe. 

Josipa Vancaš 

Josipa pl. Vancaš poznata i kao majčica Ilira, okupljala je u svom domu u Opatičkoj ulici u Zagrebu ilirske prvake a upravo su u njenoj kući izrečeni prvi prijedlozi za osnutak "Matice Ilirske".

Preporodnjačku "narodnu vilu" veoma su cijenili biskup Juraj Strossmayer i ban Josip Jelačić. Mladi skladatelj Vatroslav Lisinski u njezinu je domu prvi put slušao izvedbu svoje opere "Ljubav i zloba" u interpretaciji Sidonije Erdödy-Rubido.
Poput brižne majke ona je i skrbila o mnogim ilircima. Mirku Bogadoviću pomagala je kad je završio u zatvoru, a Stanku Vrazu i Lisinskom kad su bili bolesni.

Dirljivu zahvalu napisao joj je i pjesnik Ivan Trnski: "Hvala ti od neba do zemlje Hrvatici takoj, hvala ti živoj još, neka ne ostane dug, u srdcu nosim, u srdcu potomstva prenosim pažnju, prenosim spomen liep imena Tvog".

Poznata je bila po uzrečici "To bu prošlo - a drugo bu došlo", kojom je tješila bližnje, 

Sreća je , naime, nije često pratila. Sin Jurica umro je od šarlaha navršivši jedva četiri godine, kćer u 21. ostavivši dvoje djece, unuka umire već u drugoj godini i ostao joj je samo unučić Nikola.

Zaklada Zamah, vođena idejom da žene u filantropiji zaslužuju više mjesta, pokrenula je 2011. godine nagradu Josipa Vancaš - dobrotvorka godine. Ovom inicijativom želi se naglasiti važnost i ulogu žena u promicanju dobrotvorstva i djelovanju na promjene u hrvatskom društvu. 

Marta Ehrlich 

Hrvatska slikarica, keramičarka i dizajnerica tekstila Marta Ehrlich rođena je 1910. u imućnoj i poznatoj zagrebačko- židovskoj obitelji. Ova bogata nasljednica bila je zvijezda društvenog života prijeratnog Zagreba.

Obrazovana, slobodoumna,talentirana, prelijepa. Nakon završene akademije u Zagrebu tri godine se ova plavooka i tamnokosa djevojka usavršavala u raznim slikarskim tehnikama u Parizu.

No poslije rata postaje povučena i predana umjetnica. Tijekom svoje karijere stvorila je 227 slika koje predstavljaju neprocjenjivi dio hrvatske likovne umjetnosti. Marta je bila udata za slikara Kamila Tompu, sa kojim je živjela i radila u njihovom stanu u Šubićevovoj ulici.

Godinama je bila nekako zanemarena u hrvatskoj kulturi a prije tri godine je napokon napravljena izložba u Modernoj galeriji sa 250 izložaka. Marta je u 70. godini života počinila samoubojstvo a sahranjena je na Mirogoju pod prezimenom svog supruga kao Marta Tompa.

Milka Trnina

Javnosti najpoznatija dama od svih navedenih je hrvatska operna diva, kći Milka Trnina, kći mlinara iz Vezišća pokraj Ivanić Grada. Postigla je velik uspjeh na europskim i američkim pozornicama, a kao prvakinja dvorske opere u Munchenu gostovala je u Zagrebu pjevajući na hrvatskom 1898. u vrijeme jakog pritiska mađarizacije i germanizacije. Bila je članica državne opere u Münchenu, prva Tosca londonskoga Covent Gardena i Metropolitan Opera Housea.

 U lipnju 1896. Trnina nastupa u Moskvi pred ruskim kraljevskim parom u povodu krunidbe cara Nikolaja II. Po želji carice izvodi Izoldinu ljubavnu smrt, jednu od najljepših arija iz Wagnerove opere Tristan i Izolda. Ruski ju je car nagradio velikim dijamantnim brošem s rubinima, koji se čuva u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, dok joj je carica darovala briljantnu narukvicu.

Hrvatsko narodno kazalište imenovalo ju je svojom počasnom doživotnom članicom. Nakon što je svoju oproštajnu predstavu izvela u korist Društva za poljepšavanje Plitvičkih jezera, u znak zahvalnosti Društvo je jedan od najljepših plitvičkih slapova prozvalo slapom Milke Trnine. 

Poput oca, i Milki presuđuje upala pluća te od posljedica umire u Zagrebu 18. svibnja 1941. godine. Posljednja joj je želja bila da pogreb bude održan prije podneva, bez ikakvih popratnih govora i samo uz zvuke hrvatske himne nad otvorenim grobom te bez cvijeća i vijenaca u korist uplata u dobrotvorne svrhe.