Riječi su ovo kojima je Herb Brooks, trener američke hokejaške reprezentacije motivirao svoje igrače pred finale Zimskim Olimpijskih igara 1980. protiv favoriziranog Sovjetskog saveza. Amerikanci su se na kraju okitili zlatom, povijest taj meč pamti kao „Čudo na ledu“, a o Brooksu i njegovoj ekipi snimljen je film pod nazivom „Čudo“.

Čudo je ono što smo preksinoć gledali na „Anfieldu“, a sinoć na „Johan Cruiff Areni“. Obje ekipe, Liverpool i Tottenham su nakon prvog odigranog poluvremena trebale čak tri gola za plasman u veliko finale i obje su, svaka na svoj način to i ostvarile. Baš kad smo mislili da ćemo u ovoj ludoj završnici Lige Prvaka pogledati jedan „normalan“ meč, u drugom poluvremenu se pojavio neki drugi Tottenham i pogotkom Lucasa Moure u doslovno zadnjoj sekundi meča osigura svoje prvo finale. Za ovu sezonu Lige Prvaka se može reći da je pravi emocionalni „Roller coaster“. Način na koji je nogomet igrao Ajax na najtežim gostujućim terenima u Europi, preokret Manchester United na „Parku Prinčeva“, Juventusov preokret protiv „najtvrđe“ ekipe na svijetu, utakmica sezone između Man. Citya i Tottenhama na Etihadu i na kraju ova dva najbolja polufinala Lige Prvaka godinama unazad. Na kraju su ostala samo dva imena, Liverpool i Tottenham igrati će prvo englesko finale nakon 2008. i onih jedanaesteraca između Man. Uniteda i Chelsija u Moskvi.

Mistična moć Anfielda i Pochettinove suze 

Liverpool i Tottenham su se provukli kroz grupnu fazu Lige Prvaka, obje ekipe su prošle svoje grupe u posljednjim utakmicama i to na gol razliku. Zanimljivo da je Liverpool izgubio sve tri utakmice grupne faze u gostima (C. Zvezda, PSG, Napoli), a prolaz im je osigurao Allison Becker kada je na samom kraju odlučujuće utakmice protiv Napolia obranio zicer Miliku i sačuvao Liverpoolova tri boda. Sa druge strane, Tottenham je nakon prve tri utakmice grupne faze Lige Prvaka imao jedan jedini bod i opet uspio proći dalje. Veliki posao za Spurse odradio je i PSV koji je uspio izvući bod protiv Intera, pa je Tottenhamu bio dovoljan bod iz Barcelone kojeg je tek u 85. minuti utakmice zaradio Lucas Moura. 

Liverpool je na putu do polufinala rutinski prošao Bayern i Porto, a tamo ih je predvođena najboljim igračem na svijetu čekala Barcelona. Iako je prvi meč igrao bez čovjeka oko kojeg se vrti njegov napad Klopp je odlično postavio utakmicu. Vrhunskim presingom Liverpool je oduzeo loptu Barceloni, kontrolirao utakmicu, stvarao izgledne šanse za gol, no nije to bila njihova večer, ali bila je njegova. Messi je bio razlika, a rezultat od 3-0 bio je surov i brutalan. Kao da nije bilo dovoljno što je Firmino ozlijeđen, bogovi nogometa su Jurgenu Kloppu pred uzvrat „uzeli“ i Mohameda Salaha, pa je Liverpoolov napad izgledao kao da igraju neku nebitnu kup utakmicu, a ne polufinale Lige Prvaka. „Veliki trenutci su rođeni iz velike prilike“, Klopp i Liverpool su uzeli sudbinu u svoje ruke i tu priliku iskoristili. Govor tijela Liverpoolovih i Barceloninih igrača od samog starta utakmice je bio drugačiji, možemo sada dugo razglabati o taktici, ali „Redsi“ su jednostavno više željeli to polufinale. Klopp je još jednom dokazao da je njegova ekipa fizički najspremnija u Europi, nevjerojatna je energija sa kojom su čitavih 90 minuta igrači Liverpoola pritiskali kad bi god lopta došla u Barcelonin posjed. Taj poznati Kloppov presing Barcelona je osjetila i na svom velebnom i širokom domaćem terenu, ali kada su došli na skučeni „Anfield“, gdje je publika na tri metra od aut linije, činilo se kao da su zatvoreni u kavezu i kao da je Liverpoolovih igrača bar duplo više. Što tek onda reći za mladog Alexandera-Arnolda koji se usudi na tako velikoj sceni jednoj Barceloni „prodati“ foru sa školskog igrališta? Ima nešto u tom „Anfieldu“, nešto što povezuje taj klub, igrače, navijače i Jurgena Kloppa koji sa svojom karizmom savršeno zaokružuje tu priču. Nisam neki ljubitelj crvenih iz Liverpoola, ali onaj tko se nije naježio na onaj zajednički „YNWA“ nakon utakmice, taj čovjek ili je navijač Barcelone, Man. Uniteda ili jednostavno nema osjećaje.

Pred početak ove sezone većina ljudi je bila skeptična za Tottenhamovu budućnost, smatralo se da su svoj „plafon“ dosegnuli u prijašnjim godinama i da ova ekipa u budućnosti može ići samo silaznom putanjom. Nije to ni bila luda pretpostavka sa obzirom da se Tottenham u zadnja dva prijelazna roka nije potrošio ni funtu na pojačanja, a njihova konkurencija se pojačavala iz dana u dan. Osim što nisu doveli nikoga, Tottenham je gotovo dvije pune sezone igrao u „gostima“, njihov novi stadion probio je sve rokove, no ipak je uspješno otvoren na samom kraju sezone. Pochettinovi igrači su odigrali su najviše minuta na SP-u u Rusiji od svih klubova, u sezonu su ušli umorni, Son je dva puta u sred sezone odlazio igrati za Koreju, a cijele sezone bila je prožeta ozljedama glavnih igrača. U Ligi prvaka su bili otpisivani više puta, prolazak grupe činio se nemoguć nakon prvih utakmica, a u prvoj utakmici osmine finala na Borussiu Dortmund su išli bez Kanea. Nakon Dortmunda, slijedio je dvomeč sa Manchester Cityem. Nakon što je Lloris obranio penal Agueru u prvoj utakmici, Spursi su Sonovim pogotkom odnijeli pobjedu, no skupo su je platili jer se Kane ponovo teško ozlijedio. U onoj kaotičnoj i u najmanju ruku ludoj utakmici na Etihadu se iz ničega ukazao Fernando Llorente i njegov kuk, a Sterlingov pogodak u posljednjim sekundama poništio je VAR i gurnuo Spurse u polufinale. Tamo ih je čekala ekipa koja je oduševila svijet, koja je svojim pristupom i načinom na koji igra nogomet osvojila srca svih neutralnih navijača. Kao i u preostala dva dvomeča i u ovaj je Tottenham ulazio bez glavnih igrača, osim Kanea, Pochettinov „plan B“ Son Heung-Min je bio suspendiran zbog žutih kartona. Ajax je još jednom odigrao strašnu utakmicu u gostima, Tottenham je stvorio tek par polu prilika, dok su „Kopljanici“ svojom prepoznatljivom i estetski gotovo savršenom igrom došli do minimalne pobjede. Slična priča se nastavila i u prvih 45. minuta uzvrata, kad je Hakim Zyech zabio gol za 2-0 činilo se da je gotovo. 

No, opet bih se vratio na onu Brooksovu „da samo veliki prilike rađaju velike trenutke“. Pochettino je osjetio trenutak, ubacio je Fernanda Llorentea kao „targetmana“ koji je iskoristio fizičku superiornost nad Blindom i otvorio prostor svojim ofenzivnim igračima. Lucas Moura je uputio šut u doslovnoj posljednjoj sekundi sudačke nadoknade i odveo Spurse u prvo povijesno finale Lige Prvaka. Možda je Ajax bio bolji suparnik gledajući 180 minuta, ali ten Hag se previše držao svoje filozofije. Nije se uspio prilagoditi na Pochettinovu izmjenu, možda nije imao sreće sa onom stativom na kraju, ali Tottenham je pregazio Ajax u posljednjih pola sata utakmice i nitko im ne može reći da nakon onakve borbe nisu zaslužili prolaz. Ako je netko u svijetu nogometa zaslužio finale Lige Prvaka onda je to Mauricio Pochettino, a one suze nakon posljednjeg sudčevog zvižduka nam govore puno od više riječi.

U finalu imamo dva čovjeka koja su bez svojih glavnih igrača režirali najveće preokrete u povijesti ovog natjecanja, znamo da je na kraju samo jedan pobjednik, ali u ovom trenutku treba iskoristiti onaj klišej i reći kako bi bilo pravedno da obojica na kraju dođu do „klempe“. Koliko je nogometna igra nepredvidljiva vidjeli smo na činjenici da glavni akteri ovih utakmica nisu bili oni uobičajeni, poput Messija, Ronalda, Salaha, Lewandovskog... Nogomet kao i život piše zaista čudne priče, priče u kojoj su junaci najelitnijeg nogometnog natjecanja igrači poput Origija, Llorentea, Sissoka, Wijnalduma, Moure ili Milnera. 

Gledajući reakcije i delirij Liverpoolovih i Tottenhamovih navijača diljem svijeta postavlja se pitanje što je to zapravo nogomet? Kako jedna na prvu jednostavna, a zapravo komplicirana igra može izazvati takav kontrast osjećaja kod ljudi? Veselje, smijeh, suze radosnice na jednoj strani, a tugu, ljutnju i tjeskobu na drugoj. Je li nogomet igra za radničku klasu ili su igrači samo preplaćeni moderni gladijatori? Od svih nogometnih knjiga, zakona i definicija po meni nitko nije bolje opisao nogomet u tako malo riječi od Burgije, jednog konobara i prosječnog kladioničara iz Voždovca: