Kao 17-godišnjak odigrao je utakmicu u Dugoj Resi, ali iz Dinama mu se nikad nisu javili. Ćiro mu je slomio srce - u momčadi za SP '98. nije bilo mjesta za njega
ŽIVIO ZA NOGOMET
Životna priča novog hrvatskog izbornika: Kovačeva ispovijest
Odrastao sam u Njemačkoj, u Berlinu, ali u našoj se kući uvijek govorilo samo hrvatski. Uh, koliko sam puta sanjao krevet nakon treninga, a otac bi me odveo na učenje hrvatskog jezika u dopunsku školu. To su bili napori koji su me znali dotući, prisjetio se Niko Kovač u knjizi “Kovači vatrene sreće”.
Novom hrvatskom izborniku (42) roditelji su, kao i drugom sinu - Robertu, usadili i ljubav prema Hrvatskoj. I prema sportu. Niko je do osme godine trenirao judo, no nogomet je uvijek ostao prvi izbor.
- Kad je došlo vrijeme odabira, nisam dvojio. Nimalo - rekao je Niko Kovač.
Nikin nogometni put bio je težak. Od male Herthe Zehlendorf do “prave” Herthe, pa u ljeto 1996. do jakog Bayera iz Leverkusena. Tog je ljeta Hrvatska igrala na EP-u u Engleskoj.
- Četvrtfinalnu utakmicu Hrvatske i Njemačke gledao sam u berlinskom kafiću s hrvatskim šalom oko vrata. Do te utakmice navijao sam i za Njemačku, na toj utakmici nisam mogao. Bio sam oduševljen time kako je Hrvatska igrala, nakon tog nepravednog ispadanja sam se rasplakao. Toliko sam bio tužan - sjetio se Niko.
Iste godine taj navijač sa šalom iz berlinskoga kafića debitirao je za Hrvatsku, na Kupu kralja Hasana. U debiju protiv Maroka zabio je gol iz penala.
- Prvi me nazvao Zorislav Srebrić. Mislio sam da se netko šali sa mnom. Pozvan sam za reprezentativnu akciju u Maroku. Negdje baš u to vrijeme moj trener Cristopher Daum iz Bayera rekao mi je da sam zapeo za oko njemačkom izborniku Bertieju Vogtsu i da uskoro očekujem poziv. Ali kad sam dobio poziv iz Hrvatske, za mene više dvojbi nije bilo.
Na turniru u Maroku svi su ostali opčinjeni skromnošću i iskrenošću mladog Hrvata. Na pitanje novinara gdje mu radi majka bez ustručavanja je odgovorio:
- U školi.
- Kao učiteljica?
- Ne, kao spremačica.
Spomenete li Niki Francusku 1998., lice mu se namršti. Bio je u široj konkurenciji, očekivao je poziv. Na kraju je bio prekobrojan.
- Nikad o tome nisam razgovarao s Ćirom. Nikad. A imao sam osjećaj da mi je ta brončana medalja oteta. Toliko sam želio biti tamo. Gledao sam Hrvatsku na televiziji i što sam bio sretniji, to sam bio tužniji. Ne dao Bog više tog osjećaja - kazao je Kovač.
Broncu nije uzeo, ali bio je u reprezentaciji na dva SP-a i dva EP-a nakon toga. Kapetan je postao kod Slavena Bilića. U očima navijača bio je apsolutno idealan za tu ulogu, istinski vođa na terenu. Mogao je to biti i u Dinamu.
- Imao sam 17 godina kad sam došao na probu. Sa mnom su bili Dževad Turković, Zoran Mamić, Alen Peternac... Sjajno sam se osjećao, bio sam presretan što ću odigrati jednu probnu utakmicu u Dugoj Resi. I odigrao sam je dobro, vratio se u Njemačku i očekivao poziv. No on nikad nije došao. Ma možda je bolje da je tako završilo - godinama poslije govorio je Niko, jučer kapetan, danas izbornik, a sutra, nadamo se, spasitelj.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
