Nekoć kao dijete sam se radovao svakoj utakmici Dinama, skoro svaki vikend sam sa starim i burazom išao na istok. Sjever navija, istok prati. Kad je bio derbi, o tome se pričalo tjednima unaprijed i vladalo je veliko uzbuđenje u Zagrebu. Osjećalo se da je cijeli grad uz Dinamo... I kad se osvajalo prvenstvo ili kup, cijeli grad je bio u slavlju... Ne mogu zaboraviti atmosferu kad je Dinamo osvojio naslov prvaka nakon one godine u ligi za bedaka, ili kad se pobjeđivalo Partizan, pa nula na Old Traffordu... Nakon 5,6 godina, sve se promijenilo. Sad mi je totalno svejedno. Dinamo osvoji trofej, totalno mi je svejedno. Nema nikakvog žara u gradu, nema pozitivne atmosfere. Sve oko nekad mog Dinama je trulo i tmurno. Nisam ni znao da je Dinamo igrao protiv Hajduka prosli vikend, i kad je izgubio, cak mi i nije bilo zao, jer su pobijedili srce, zelja i ljubav prema klubu. I sad, opet je Dinamo izgubio. I opet mi je svejedno. I znam da nisam jedini. I dok je ta ista osoba na čelu kluba, dok on gleda samo sebe i svoje interese, dok on cijelo virjeme radi od nas budale, dok on provodi pravilo ''bez osobne nema na stadion'' neće biti ni mog Dinama kao što je nekad bio.