Njihova ljubav jača je od svih kušnji, pa i od majčine krutosti

Donedavno moja kći Jana Sienna vikala bi ‘ta-ta’ i upirala prstićem čim bih otvorila laptop. Moj suprug Mihael živi i radi u Hirošimi. Jana ga je nekoliko puta vidjela na Skypeu i zaključila je da joj je tata - laptop. To mi je bilo dovoljno da nakon mjeseci pripreme odmah spakiram stvari i odem suprugu u Japan, prepričala je Ljupka Gojić Mikić prije nekoliko godina obiteljsku anegdotu kojom je opisala kako izgleda život jednog od najuspješnijih hrvatskih modela.

Danas 31-godišnja supruga nogometaša Mihaela Mikića već je sedam godina u braku, u kojem imaju dvije djevojčice. Iako Mihael već tri godine igra za japanski nogometni klub iz Hirošime, a Ljupka dio godine provodi u Zagrebu s kćerima, razdvojeni život bračnog para učvrstio je njihovu zajednicu, koja i u ovoj, kako mnogi kažu, kriznoj bračnoj godini, očito besprijekorno funkcionira.

Okrugle naočale, razmaknuti zubi i pogrbljeno držanje

Ljupka Gojić rođena je 4. lipnja 1982. godine u Zagrebu. Odrasla je u zagrebačkom naselju Knežija, četvrti u kojoj su i danas ostali živjeti njezini roditelji. I ona je priznala da je bila prilično neugledna djevojčica i da nije odmalena odskakala od prosječne ljepote.

- Moja je karijera počela s okruglim naočalama na nosu, razmaknutim zubima, pogrbljenim, ne baš ženstvenim hodom - priznala je jednom prilikom i prisjetila se kako je jedanput u parku vidjela vršnjakinje iz škole kako vježbaju koreografiju.

Priči o ružnom pačetu počeo se nazirati sretan kraj

Kad im se željela pridružiti, s podsmijehom su joj odgovorile da to nije za nju. Zbog visokog čela i razmaknutih prednjih zubi djeca su je okrutno zadirkivala govoreći joj neka pazi da joj avion ne sleti na čelo i da joj vlak ne prođe kroz zube, a nisu je štedjeli ni zbog velikih usana, zbog kojih su je uspoređivali s Mickom Jaggerom. Upit “želi li čokolino” popratili bi gestom kao da joj taj čokolino u usta trpaju lopatom. Unatoč svemu Ljupka je bila oduševljena listanjem modnih magazina i maštala je o tome kako će i ona jednog dana prošetati modnom pistom noseći reviju iako tad ništa nije upućivalo na to da bi joj se želja jednom mogla ostvariti. A onda ju je jednog dana mamina prijateljica Đurđica Kordić uzela za ruku i odvela u modnu agenciju na audiciju. Doživjela je prvi fijasko. Odbili su je, pa ju je teta Đurđica uzela za ruku i odvela dalje. Za nekoliko dana pokucale su na vrata Midikenna. Jedna od najuspješnijih modnih agencija u Hrvatskoj ni ovaj put nije zakazala. Tajna njihova uspjeha je u tome što svakom djetetu daju šansu, pa je tako i Ljupka dobila svoju.

Priči o “ružnom pačetu” počeo se nazirati sretan kraj. Krenula je na vježbe hodanja, ponašanja na pisti, na sate bontona, pa sve do ispita na kojima je morala pokazati da je savladala lekcije. Okruženje je bilo poticajno, druženja obiteljska i puna topline, a u međuvremenu Ljupka je iz djevojčice postala tinejdžerica uspravna držanja i graciozna hoda, koja je stekla samopouzdanje. Dječja dioptrija je nestala, pa joj više nisu bile potrebne ni naočale. Uslijedio je i prvi angažman - naslovnica hrvatskog magazina Teen 1995. godine. Broj 13 Ljupki je bio sretan jer je baš s toliko godina stupila na modnu scenu, na kojoj je ostala sve do danas.

Željela je samo putovati i otkrivati nepoznato

Otac Ljubo i mama Željka nisu bili oduševljeni kćerinim izborom, no znali su da je previše tvrdoglava i da bi joj teško išta mogli zabraniti. Zbog toga su odlučili podržati je i pomoći joj koliko god su mogli. A mala Ljupka zapravo je u glavi imala samo jednu želju - putovati i otkrivati nepoznato. Preko agencije Midikenn mlada je Ljupka krenula u svijet. Uslijedile su najveće modne metropole - Milano, New York i Los Angeles, a ondje je odradila i prvu reklamnu kampanju za Panten PRO-V, a iste godine postala je i najmlađi hrvatski model koji se pojavio na naslovnici nizozemskog izdanja proslavljenog magazina Elle. U to vrijeme Mihael Mikić imao je samo 15 godina, a već je bio na pragu profesionalne karijere. Odrastao je nedaleko od Zagreba i prvi je put zaigrao nogomet u pionirima nogometnoga kluba Bistra.

Tad mu je bilo samo sedam godina. Talentirani dječarac ubrzo je prerastao amaterske treninge u lokalnom klubu, pa je i njemu 13 bio sretan broj jer su ga s toliko godina primili u podmladak prvoligaškog nogometnoga kluba Inker iz Zaprešića. Već tri godine poslije pridružio se prvom timu i profesionalnom režimu treniranja, a već je kao 16-godišnjak u godinu dana prikupio čak 25 nastupa i zabio pet golova. Nije ni čudo da je odmah zapeo za oko skautima zagrebačkog Dinama. Već iduće godine doveli su ga na maksimirski stadion i pridružili ga ekipi. 

I nakon četiri godine skeptično su gledali na njihovu vezu

Ono što je Ljupki uspjelo u modnom svijetu to je Mihaelu pošlo za rukom u nogometnom, a kako su poslije oboje rekli, već kao jako mladi ljudi shvatili su da ozbiljan rad i profesionalne obveze, uz potvrđivanje vlastitih vrijednosti, donose mnogo odricanja i bolnih iskustava. U svakom slučaju, Mihael je već s 18 godina imao u džepu profesionalni ugovor s Dinamom, a kao član U-18 hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Cipru osvojio je brončanu medalju i bio jedan od najboljih igrača. Dokazao se i na domaćem terenu. S 19 godina zaigrao je u čak tri utakmice u Ligi prvaka, a ostat će u nogometnim analima upisan kao igrač koji je postigao prvi pogodak za zagrebačku momčad u ovom prestižnom natjecanju. Bilo je to u utakmici protiv Porta, a zaslužan je i za remi s francuskim Marseilleom. Pet godina Mikić je bio standardni prvotimac zagrebačkog nogometnoga kluba, a onda se odlučio okušati u njemačkoj Bundesligi.

U to vrijeme već je četiri godine bio s Ljupkom, ali su mnogi skeptično gledali na nastavak njihove veze jer se on zaputio u Kaiserslautern da bi nastavio karijeru u istoimenom klubu, a nju su poslovi vodili širom svijeta. S 24 godine Ljupka je već iza sebe imala zavidnu karijeru i radno iskustvo koje većina njezinih vršnjakinja neće sakupiti ni do 30. godine. Proputovala je cijeli svijet i, protivno ustaljenim predodžbama o glamuroznom životu manekenki, iskusila i tamnu stranu ovog poziva. Već s 18 godina letjela je s jednog na drugi kraj zemaljske kugle, od New Yorka do Brazila, pa u džunglu na snimanje modnih editorijala, a onda odmah zatim u Pariz, London, Berlin, da bi se vratila u New York i sve to u samo dva tjedna. Pritom se uvijek morala smješkati, biti dobro raspoložena i paziti na izgled bez obzira na umor, promjenu vremenskih zona ili tugu zbog usamljenosti.

Jednom je to i sama zorno opisala riječima:

- Nema limuzina, nema šampanjca, nema razuzdanih zabava, nema crvenog tepiha. Samo isti teški kovčeg i putovnica u ruci - iznenadila je Ljupka svijet, koji modu i manekenke doživljava na posve drukčiji način.

Kao djevojčica je shvatila da je moda vrlo ozbiljan posao u kojem se okreću milijarde dolara. Želi li u tome opstati, mora biti profesionalka. To znači da je morala živjeti disciplinirano poput vojnika, a ne poput razmažene zvijezde. Morala je prihvatiti odgovornost, koja je temelj svakog uspjeha, pa tako i onog u svijetu mode. Kako je jednom rekla, osim dobrog izgleda potrebno je puno više, a to su karizma, kreativnost, adrenalin, talent da na snimanju daš nešto novo. A poželjno bi bilo i uvijek drukčije, svježe. Svjesna da se njezino zanimanje, zbog velike većine mladih djevojaka koje nisu uspjele, neraskidivo veže uz drogu, alkohol, razuzdani život i nerijetko prostituciju, Ljupka Gojić uspjela je zadržati distancu i dokazati da se posao modela može raditi dostojanstveno i da i taj poziv ima dignitet. Takav stav zadržala je čak i pod cijenu unosnih angažmana jer nije željela pristati na to da je netko omalovažava, podcjenjuje ili tretira poput krpene lutke.

Prvi put “pokazala je zube” u New Yorku kad je imala samo 15 godina. Usred zime na West Sideu pozirala je za proljetno izdanje britanskog Ellea u novoj kolekciji ljetnih haljinica na ledenom vjetru i kiši. Organizatori su tetošili fotografa, a na nju nitko nije obraćao pozornost. Kad je zamolila stilisticu da idući styling snime u interijeru, ova joj je grubo odgovorila da ju ništa nisu pitali te neka odradi svoje i šuti. Ljupki je to bilo dovoljno. Pokupila je stvari, nazvala taksi i otišla sa seta u stan, u kojem ju je čekala mama. Pojavila se sva uplakana, a idući dan u agenciji koja ju je angažirala svi zaposlenici Ljupku su dočekali na nogama uz frenetičan pljesak.

Čvrst karakter i atraktivan izgled rezultirali su desecima kampanja za najuglednije modne kuće poput Chanela, Gianfranca Ferrèa, Givenchyja, Armanija, ali i španjolsku kuću Mango, za koju je potpisala četverogodišnji ugovor te bila njihovo zaštitno lice prije Claudije Schiffer i Penélope Cruz. Unatoč tome što ju je posao vodio od džungle i prašume do pustinje i glečera, Ljupka i Mihael održavali su svoju vezu. Telefonima, mailovima i povremenim susretima. Njihova ljubav i privrženost iz dana u dan su jačali, sve dok konačno, nakon šest godina veze, nisu utanačili datum vjenčanja. Bio je to petak, 26. svibnja 2006. godine, kad je Mihael dovršavao jednogodišnju pečalbu u Njemačkoj. Svatovi su se najprije okupili u njezinu domu na Knežiji, kamo je Mihael stigao u pratnji tamburaša. Svadbena kolona uputila se preko Jadranskog mosta u Golf&Country klub na drugoj obali Save. Mikićev kum bio je njegov kolega Igor Bišćan, a Ljupka je za kume odabrala svoje prijateljice iz djetinjstva – Vlatku Čučić i Barbaru Medić.

Na terenu kluba improvizirali su oltar, pred kojim su se mladenci zarekli na vječnu ljubav, a kad su u zrak poletjeli bijeli baloni u obliku srca s natpisom “Ljupka i Mika”, slavlje je moglo početi. Tamburaši su mladencima sreću poželjeli pjesmom “Da te mogu pismom zvati”, a onda je na pozornicu stigao popularni Jole i, kako samo on to radi, svatove zabavljao do jutarnjih sati. No nikom nije promaknuo prazni slavljenički stol za kojim je trebala sjediti Mikina obitelj - majka Bosiljka, otac Stjepan i sestra Martina. Budući da su Ljupka i Mihael pomno čuvali svoj privatni život podalje od javnosti, ali uvijek u tome pristojni, odmjereni i iskreni, Mihael je i ovaj put kratko prokomentirao:

- Pozvali smo ih, ali samo oni znaju zašto nisu došli. Nismo im poslali pozivnice, ali smatram da roditelji ne bi trebali očekivati takvu formalnost od svoje djece.

Nije pristao na emocionalne ucjene svojih roditelja

Između redaka se moglo naslutiti da je kamen spoticanja bila Mihaelova mama Bosiljka, koja navodno nije mogla podnijeti drugu ženu u Mihaelovu životu, pa je odlučila bojkotirati i njegovu svadbu. Iako inače nije bio tako radikalan, otac Stjepan procijenio je kako je bolje zamjeriti se sinu nego supruzi, pa je i on na Mihin najvažniji dan u životu ostao kod kuće. Koliko daleko je otišla roditeljska tvrdoglavost doznalo se i godinu dana poslije. Naime, iako je Ljupkina i Mihaelova kćerkica Jana već imala šest mjeseci, još nije vidjela roditelje svog oca niti su oni pokazali za malenu bilo kakav interes. Ali i ovaj put Mihael je bio odan svojoj Ljupki i nije želio pokleknuti pred emocionalnom ucjenom svojih roditelja.

Nakon Njemačke novi je ugovor potpisao s Rijekom, gdje je ostao samo godinu dana, ali je i u tom kratkom periodu zbog svoje požrtvovnosti na terenu postao miljenik publike. Vratio se u Dinamo i u Zagrebu ostao iduće dvije i pol godine, a onda je početkom 2009. godine spakirao kovčege i odletio za Hirošimu jer je potpisao ugovor s tamošnjim klubom Sanfrecce za godišnju plaću od oko 700.000 eura.

Unatoč tome što Japan nikad nije bio njezina idealna destinacija, Ljupka je i ovaj put podržala supruga. Oboje su svoje pozive isključivo doživljavali kao posao koji se mora disciplinirano odraditi. S drukčijim razmišljanjima, uostalom, ni jedno od ovo dvoje uspješnih mladih ljudi ne bi izgradilo ovakvu karijeru. Tako je bilo i ovaj put.

- Da budem potpuno iskrena: nikad nisam htjela živjeti u Japanu. Od početka karijere odbijala sam angažmane koji bi me vodili tamo. Sve sam odrađivala u Parizu, Londonu i New Yorku, koji mi je postao drugi dom. U zadnjih desetak godina snimala sam među zmijama u brazilskoj džungli, plivala u oceanu s kornjačama veličine Mini Coopera, skakala po ledenjacima u ljetnim haljinicama i pozirala u Africi s Masaijima. Ali uporno sam odbijala Japan. I što mi se na kraju dogodilo? Pogodite gdje ću živjeti - komentirala je jednom duhovito na svojem profilu na Facebooku, priznajući kako su predrasude bile bezrazložne.

Zavoljela je Hirošimu i, otkad je tamo veći dio godine sa suprugom, uživa u otkrivanju tajni japanske kuhinje i ovoga grada, koji se, kako sama kaže, umnogome razlikuje od užurbanog Tokija. U međuvremenu uz četverogodišnju, kako je roditelji od milja nazivaju, “malu vuvuzelu” Janu Siennu, par je u studenom 2011. dobio još jednu kćer - Milu Amelie.

Oboje se žele vratiti u Zagreb, uz koji su neraskidivo vezani

Mihael je već odavno najavio kakvi su mu planovi u budućnosti. Budući da su i on i Ljupka neraskidivo vezani uz Zagreb, vratit će se u Hrvatsku. On jednog dana želi postati nogometni trener, a Ljupka već godinama ima vlastiti modni brend - Jolie Petite. Maštovita odjeća za mališane poput njezinih kćeri, osim u Hrvatskoj, uspješno se prodaje u inozemstvu. A i njezine dvije kćeri raduju se svakoj maminoj novoj zamisli i kreaciji.

Oprezno s vezama na duge staze, ljubav kao da se plaši da je netko proglasi vječnom

Da naizgled glamurozne profesije u svojoj biti nisu takve, dokazuju nam Ljupka i Mihael: za nogomet znamo da zahtijeva silnu disciplinu, predanost i izdržljivost, no Ljupka je možda među prvima u Hrvatskoj progovorila o tome da biti model ne znači život na vrhu svijeta i zabavljanja od jutra do mraka. Ne manje od nogometa, i u modi mogu izdržati samo najuporniji i najmarljiviji: izgled ni u manekenskoj karijeri nije presudan.

S naslovnica modnih magazina ne gledaju nas nužno najljepše djevojke, ali svakako one kojima je posao na prvome mjestu. Koliko god se podsmješljivo gledalo na brakove manekenki i nogometaša, rekla bih da su to ljudi koji se dobro razumiju jer poslovi im uključuju mnoga putovanja, slavu, iskušenja: teško bi se nekome tko se nerado miče iz svoga kvarta objasnilo da će sad, za promjenu, malo živjeti u Japanu. I bez obzira na to što svi više ili manje sanjarimo o putovanjima, kad se ona zaredaju i kad više ne znamo točno koje bismo mjesto mogli zvati domom, i njihova čar splasne.

Stoga veze poput Mihaelove i Ljupkine mnogo bolje funkcioniraju nego veze u kojima su se prethodni životi partnera bitno razlikovali. Nitko od njih nije mamina maza kojoj je problem napraviti važan zaokret u životu. Ne plaši ih ni razdvojenost ni život na nekim razbacanim adresama: sve ih to čini jakim. Tamo gdje bi netko “puknuo”, oni su konstruktivni i nastavljaju sa snovima i planovima. Problematične točke neke veze znali su pretvoriti u njezine prednosti. Zato i možemo govoriti o vezama i brakovima na duge staze, mada uvijek s oprezom. Jer ljubav kao da se najviše plaši toga da je netko proglasi vječnom.