Ja tu ne mogu biti objektivan i ne vjerujem da će me svi razumjeti. Bila je moja prva zima 91/92 na Velebitu. Do nas je provijant stizao na mazgama povremeno, a kad bi visina snijega narasla do trbuha, životinja bi bila neupotrebljiva. Tada su vodiči mazgi, najnužnije potrepštine, na leđima, u ruksacima iznosili 3 do 4 sata probijanja do naše kamene kolibe. Bili su naši heroji. Već je bio pao Vukovar, pokolj u Škabrnji... do nas su teško stizale vijesti, ali bile su dramatične, sela su padala, branitelji ginuli, kolone nesretnih izbjeglica s vrećicama kroz blato i kišu... Najgore od svega bio je taj osjećaj bijesa i nemoći. Bilo nas je 7-morica na toj jednoj otpornoj točki, a među nama tako malobrojnima, bilo je i lijevih i desnih i apolitičnih. Svi dragovoljci i domoljubi. U trenucima očaja, svi smo urlali "ZDS", iz petnih žila, nadajući se iracionalno bar maloj relaksaciji nakupljenih frustracija. Jedne noći, preko radiostanice smo prvi puta čuli tu Thompsonovu pjesmu, a puštali su je naši Likote preko svoje radiostanice. Molili smo ih da nam je puštaju opet, pa opet... tako jedno 5 ili 6 puta. U polumraku svijeće, lica pocrnjelih od zimskog sunca i prljavštine, samo su nam oči svjetlucale od zanosa. Dakle, u svom tom beznađu kada su se pjevale plačljive pjesmice poput Moja domovina ili Druže beogradski, našao se netko tko je urlao... "stići će vas naša ruka i u Srbiji". Nema tih riječi koje bi mogle opisati, što je to tada značilo za naš moral.