Zagrebačka Indonežanka sretna je što je sa svojom djevojčicom provela punu godinu. U Indoneziji bi imala pravo na samo tri slobodna mjeseca
"Nisam još upoznala naciju koja voli kukati kao Hrvati"
Bedekovčina je nakon Jakarte s više od deset milijuna stanovnika i jetsetterske Nice Indonežanki Anastasyji Radityja - te 2010. još bez drugog prezimena Ležaić - bila šok u svakom smislu. Iz zemlje osunčane svih 12 mjeseci, tek s nešto malo toplije odjeća iz francuskih dana, u Zagorje je stigla na samom pragu zimu, a osim s budućom svekrvom odmah se morala upoznati i s debelim snijegom.
- Nije bilo jednostavno, nisam znala jezik, prvih šest mjeseci sam se s današnjom svekrvom sporazumijevala rukama. Ljudi su me zagledali kad bi ušla u trgovinu ili u jedini lokalni kafić... A što se snijega tiče, nije bilo tako strašno, išli smo i na sanjkanje, ali nam je netko tih dana ispred kafića ukrao sanjke - prisjeća se prvih doživljaja mlada indonežanska politologinja, koja je svog Zagorca upoznala na magisteriju u Nici.
Cijeli članak pročitajte OVDJE