Mick Schumacher želi postati svjetski prvak u Formuli 1, što je bio i njegov otac Michael koji se godinama bori za povratak uobičajenom životu. Nisam htio da me etiketiraju, kaže mladi Schumi
'Nisam gledao na njega kao na najvećega ikad. On je moj tata'
Zdravstveno stanje Michaela Schumachera (51), legende Formule 1 i sedmerostrukoga svjetskog prvaka, nepoznato je i šest i pol godina nakon nesreće, a informacije iz obitelji cure na kapaljku.
Njegovim je stopama krenuo i sin Mick (21), koji se trenutačno natječe u Formuli 2 i kojemu je posvetio dio pisma "Moje napredovanje" objavljenome na stranici njegova sponzora.
Pokretanje videa...
Mickovo pismo prenosimo u cijelosti:
"Da možete popričati s mojom obitelji i bliskim prijateljima, rekli bi vam da ne podnosim gubiti u bilo čemu. Nema veze o čemu se radi: jednostavnoj igri, trčanju do drveta, borbi palčeva. Koji god je izazov u pitanju, moram pobijediti.
Istovremeno, imao sam poraze i udarce. Prava bol i udarci na ego naučili su me kako dostojanstveno gubiti. Gubljenje dolazi s prilikom za učenje o neprisiljenim pogreškama, lošem kočenju i promjeni brzine. Daje vam važne informacije koje trebate razumjeti kako biste se poboljšali u svakom pogledu.
Ako ne padnete, ne učite. Ako ne učite, nikad nećete pobijediti, barem ne u nečemu što stvarno znači. Rano sam shvatio da želim biti vozač Formule 1, prvak. Uskočio sam u karting kad su mi bile tri godine, možda to nije bio ni pravi karting, i išao na državna natjecanja s osam. Do 11., 12. godine znao sam da se time želim profesionalno baviti.
Koristio sam razna imena kako me ne bi primijetili i kako bih napredovao bez previše etiketiranja kako sam tatin sin. Ali iskreno, ne osjećam pritisak što nosim obiteljsko prezime i što radim ono što mi je otac radio. Većinu stresa stavljam si sam, razmišljam što sam napravio krivo i kako se mogu poboljšati.
Ljudi su čitali medije i vidjeli i slavne trenutke mog oca, što totalno razumijem. Shvaćam to. Mislim, osvojio je pet uzastopnih naslova prvaka u Formuli 1 godinu nakon mog rođenja i to je nevjerojatno, zar ne? Ali nikad nisam gledao na tatu samo kao na najvećega svjetskog vozača.
Prvenstveno je i najviše bio moj tata. Ne uzimam lekcije kojima me je naučio zdravo za gotovo. Jedna od tih lekcija je ostati miran, nikad se ne previše uzvisiti ni poniziti.
Čak i 2018., kad sam bio u Formuli 1 i završio deseti u 15. utrci sezone, nisam dvojio da će to biti moja godina. Dobro sam trenirao i trudio se, samo sam morao zadržati pravac i zapinjati. Nije bilo okolnog, samo izravnog puta. I uspjeli smo, ostvarili smo rezultat koji smo trebali u Spa-Francorchampsu. Osjećaji pobjede dali su nam zaleta, ostvarili smo još sedam pobjeda i osvojili naslov.
Ključ je bio vjerovati u posao koji smo odradili. Pobjede su bile rezultat toga. Prošla godina u Formuli 2 bila je teška, ali takva je igra. Pobjeđuješ, gubiš i napreduješ. Teže je vozilo, drugačije se ponaša i stvara puno G-sile. Ne smiješ biti umoran. Zbog toga sam morao dobro isplanirati trening.
U drugoj godini želim smanjiti i spriječiti pogreške i biti bolji u procjeni rizika. Znam da je to važna godina u smislu napretka i razvoja, ali spreman sam i na dobrom sam mjestu. Imam obitelj i prijatelje koji paze na mene i kojima sam bitan.
Na kraju, znam za što sam sposoban. Moram biti jer si nisam dao drugu opciju. Zaljubljen sam u to što radim. Nekako to radim 18 godina, a imam 21. I neću stati dok ne stanem na najveću stepenicu postolja. Prskat ću šampanjac i smijati se s momčadi.
Sjećat ću se što sam mogao učiniti u devetom i 23. krugu, oko drugog zavoja. Spremit ću si to u ladicu sjećanja, spomenut ću to na intervjuima kad mi budu čestitali. Zašto? Jer to dugujem mlađem sebi koji trči do drveta."