Borba hrabre Mileve: 'Nisam dobro, sina ne mogu ni držati. Ali sve ću istrpjeti za njega...'

Nisam dobro. Još od transplantacije jetre i bubrega. Transplantirani bubreg je na žalost već oštećen jer sam puna oksalata i šest puta tjedno još uvijek idem na dijalizu. Nakon uspješne transplantacije mislila sam da je gotova moja agonija. Da ću jedinog sina, čudom začetog i zdravo rođenog već odavno držati u naručju dok šetam. Ali još uvijek ništa od toga iako sam transplantirana još u kolovozu prošle godine, govori Mileva Simetić Saliji (27), mlada majka iz Pule.

Podsjetimo, Mileva boluje od hiperoksalurije tipa 1. nasljedne bolesti zbog koje su joj se stvarali kamenci koji su onemogućili pravilan rad bubrega i drugih organa. Kada je 24 sata prvi pisao o vapaju mlade majke koja u tom trenutku nije imala niti hrvatsko državljanstvo, iako je udana za Puljanina, u manje od mjesec dana Mileva je dobila državljanstvo, stavljena na listu za transplantaciju jetre i bubrega i na koncu uspješno operirana u KBC Zagreb. U tom trenutku njezin jedinac Luan još je bio mala beba. Trebao je majku i njezin topli zagrljaj. Međutim, niti osam mjeseci nakon uspješne transplantacije žena nije bolje.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:51

Borba hrabre Mileve: 'Nisam dobro, sina ne mogu ni držati. Ali sve ću istrpjeti za njega...' | Video: 24sata/Saša Miljević/PIXSELL

- Još uvijek ne mogu stati na noge. Prsti su mi se još više skvrčili, zglobovi ukočeni. Krećem se s pomoću kolica kada idem u bolnicu, a do kupatila me nosi suprug. Mogu samo ležati i gledati kako moj mališan raste i jača, dok ja strpljivo čekam poboljšanje svog zdravstvenog stanja. Liječnici se mjesecima nadaju da će se moj organizam putem dijalize očistiti od godina nakupljenih oksalata. Nadaju se da ću stati na noge. Ali stanje nije dobro. Šest puta tjedno i dalje idem na dijalizu po 4-5 sati. Nakon transplantacije liječnici su rekli kako ću otprilike pet mjeseci ići na dijalizu i da ću onda biti dobro. Prošlo je već osam mjeseci i pomaka na bolje nema. Jetra je, hvala Bogu, dobro. Ali novi bubreg se uslijed svih tih oksalata oštetio. Liječnici su rekli da postoji mogućnost da na žalost i otkaže. Molim Boga da se to ne dogodi. Bolove koje trpim neću niti spominjati. Navikla sam na njih. Držim se koliko mogu. Zbog sina - kroz suze priča.

Oksalati su joj i dalje visoki i tu je, kaže, problem. Ne padaju ispod 30, a trebaju biti manje od 5.

- Moj Luan već ima 16 mjeseci i drugačije majku ne poznaje, osim majke u krevetu i bolovima. Jedino možemo leći jedno pored drugog, maziti se i gledati se satima. To nam je rutina. Držati ga ne mogu. Nemam snage - tiho je rekla.

Prsti na nogama i rukama su u grču i skvrčeni. Boli ju.

- Jedino što smijem protiv bolova popiti je paracetamol. Ne pomaže baš. Ono što je dobro je da više nemam 40 kilograma. Udebljala sam se 5 kilograma. Jako me strah da novi bubreg ne otkaže. Kreatinin mi zna skočiti oko 200 i svako malo ostanem u bolnici. Zahvalna sam ja na svemu što liječnici i medicinske sestre rade. Zvjerski se trude oko mene svi. Ali, ni oni ne znaju kada bi moglo doći do poboljšanja - rekla je.

Nastavlja da su liječnici u jednom trenutku smanjili broj dijaliza na 5 puta tjedno. Dvije subote nije išla i nalazi nakon toga bili su poražavajući.

- Nalazi su bili katastrofalni i morali su vratiti i subote. Dane provodim u bolničkom krevetu a kasnije i u kućnom. Znam da se ne smijem žaliti. Živa sam. Ali, zamislite da ne možete podići svoje jedino dijete. Ne možete potrčati za njim. Veseliti se svakom njegovom nesigurnom koraku i pružanju ručica. On je velik i snažan. Želi hodati i zanima ga sve. Moj brat koji je također bio transplantiran prije nekoliko godina je dobro, hvala Bogu. Ali on je transplantiran prije nego je bolest uznapredovala, kao kod mene. Svakih desetak dana idem na kontrole u Zagreb gdje se prati stanje bubrega da kreatinin drastično ne poraste. Onda bi bubreg stao s radom. Liječnici se bore da ga spase. Moram se naoružati strpljenjem i nastaviti živjeti ovako. Sanjam dan kada ću završiti s dijalizom. Od transplantacije nisam bila vani u šetnji, osim kada idem u bolnicu. Sram me jer ljudi zapitkuju i gledaju moje skvrčene prste i natekle zglobove - zaključila je Mileva.