Nije htio biti biskup. Rekao je: 'Želio sam biti samo svećenik'

Premda je preživio dva atentata, kod njega nije bilo ni trunke mržnje. Mnogi se još i danas sjećaju kardinala Franje Kuharića, iako ga nema već 17 godina. Sjećaju se njegove vedrine, topline, srdačnosti u nastupu i u govoru, u pristupu bližnjima. 

On je bio čovjek kojeg je krasila jednostavnost, skromnost i blagost. Njegove riječi malo su koga ostavljale ravnodušnima...

Rodio se kao najmlađe, trinaesto, dijete u siromašnoj ratarskoj obitelji u prigorskom selu Gornjem Pribiću u Općini Krašić. Za svećenika ga je zaredio kardinal Alojzije Stepinac 15. srpnja 1945. Tada je njemu i drugim mladim svećenicima uputio poruku: „Šaljem vas u krvavu kupelj“.

Krajem 1945. bio je kapelan u župi Radoboj kraj Krapine, a od 1946. do 1957. upravljao je župama Rakov Potok, Sveti Martin pod Okićem a neko vrijeme i župom Sveta Marija Okićka. Kao svećenik je u to doba često bio u smrtnoj opasnosti. Izbjegao je atentat 1946. u Rakovom Potoku. Zbog toga je godinama spavao izvan župnog dvora kod pobožnih obitelji toga kraja u privatnim kućama, dok ga pod zaštitu nije uzela obitelj Razum kod kojih se trajno nastanio.

Sljedeće godine u Jakovlju također je izbjegao atentat. Naime, bio je kamenovan kada je s hodočasnicima išao u Mariju Bistricu. Pozivan je i na saslušanja u Udbu.

'Svećenici se moraju baviti pastoralom'

Ljerka Obrovac (78), nećakinja pokojnog Franje Kuharića , svojedobno je u razgovoru za zagrebačku nadbiskupiju ispričala da joj se jednom povjerio da a ga najviše pogađa kada dođe na župu i vidi župnika koji se bavi svime, samo ne pastoralom.
Ona je kao studentica, dok je on bio župnik u Samoboru, živjela u župnoj kući te kaže da je bila sretna što može biti u njegovoj blizini 
- Bila je to teška, ali prekrasna godina tijekom koje sam gledala i upijala to njegovo svećeničko i vjerničko življenje - kaže Ljerka 

Kuharić je, ističe, jako rano ustajao. Od 5 sati bio bi uronjen u molitvu pa sve do 7.30 kada bi slavio misu. Poslije mise – pastoral. I to biciklom, a kasnije i motociklom. Obilazio je ljude, djecu poučavao vjeronauk, a služenje bolesnima i siromašnima nastavilo se i za vrijeme njegove biskupske službe.

Jednom je, govori, pitala časnu sestru u Nadbiskupskom dvoru što nadbiskupu treba za imendan. Sestra je odgovorila neka kupi košulje jer su mu svakodnevno potrebne. Nakon imendana, časna sestra upitala je nadbiskupa: „Hoćete li mi dati one košulje da Vam ih operem?“, a nadbiskup je odgovorio: „Koje košulje?“. On ih je, naime, već sve podijelio potrebitima.

'Ja sam želio biti samo svećenik'

Ljerka se prisjetila i dana kad je imenovan zagrebačkim pomoćnim biskupom. Bila je to 1964. godina. 
- Sjećam se tog dana, samoborsku župu pohodio je nadbiskup Šeper i Kuhariću priopćio da se sprema za biskupa. Tada sam ga vidjela da plače. Više puta mi je rekao: „Ja sam želio biti samo svećenik. Sve drugo je samo moja veća odgovornost.“

Unatoč svojoj biskupskoj službi, Kuharić nije zaboravio svoju rodnu kuću i kraj iz kojeg je potekao. Znao je zvati svoju nećakinju i reći joj: „Ja bih došao doma“. Ljerka  bi onda s njime i njegovim ostalim nećacima otišla u šetnju pribićkim šumama.  Šetnje tijekom kojih su razgovarali o jednostavnim, svakodnevnim stvarima. Nikada nije propustio priliku da svoje nećake potakne da budu čvrsti i svoji.

Pozivao na praštanje neprijatelju tijekom rata

Domovinski rat proveo je u skrušenoj molitvi, obilazio je ratišta, posjećivao bolesne, sahranjivao ubijene, pokušavajući svojim riječima i djelima brisati krv s ranjenih duša napaćenog naroda i otirati im suze s obraza.

Također se isticao pozivima na praštanje neprijatelju u skladu sa Kristovim naukom pa je iz tog vremena zapamćena njegova  propovijed koju je održao je u gradu mučeniku Petrinji na ruševinama crkve svetoga Lovre, 10. kolovoza krvave 1991. godine.

"Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!" 

Te riječi su u to teško vrijeme ogorčile mnoge koji su stradali od neprijatelja, ali pokojni kardinal Kuharić nije ni u najtežim trenucima nikada odustajao od evanđeoskih načela i principa.

Otišao je u mirovinu 1997. godine, a naslijedio ga je kardinal Josip Bozanić. Umro je pet godina kasnije 11. ožujka 2002. u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu u 83-oj godini života.

Pokopan je u zagrebačkoj katedrali, desno od oltara, tik do svog susjeda iz krašićkog kraja – Alojzija Stepinca.