'Nije dovoljno izaći na kavu te kod frizera pa je sve opet ok...'

Kriza uzrokovana epidemijom koronavirusa istaknula je nužnost reforma potrebnih za stvaranje novih vrijednosti i gospodarski rast. Trenutno se svi pitaju kakav nas gospodarski scenarij očekuje zbog višetjedne karantene vlastite ekonomije i koliko efikasno će nas država uspjeti izvući iz krize. O mogućim scenarijima i prognozama za Hrvatsku u drugom panelu 'Reforme odmah': kako spasiti Hrvatsku?' govorili su Vedrana Pribičević (ekonomistica i profesorica makroekonomije na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta), Davor Huić (vlasnik Briefing komunikacije i suosnivač Udruge poreznih obveznika Lipa) te Boris Podobnik (prof. dr. sc. fizike i prodekan za istraživanja na ZŠEM-u) i Ivan Koprić (prof. dr. sc. na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu). Panel je moderirao Boris Trupčević, direktor 24sata.

POGLEDAJTE VIDEO: 

B. Trupčević, 24sata:

Može li se ova kriza usporediti s krizom iz 2008./09.? Uz najcrnje prognoze i pad od 30 posto BDP-a vratilo bi nas na razinu od prije 2000.-te godine. Hoće li oporavak trajati jednako dugo te kakve su prognoze i jesmo li blizu grčkom scenariju?

V. Pribičević: 

Ako pogledamo što se događa s talijanskim obveznicama, koje su se približile “junk” i neinvesticijskoj razini (razina otpada), vidimo da Hrvatska nema fiskalnih kapaciteta te da nam je grčki scenarij vrlo, vrlo, vrlo izgledan i to bez obzira na to što se ministar financija Marić uspio zadužiti na domaćem tržištu.

D. Huić : Procjene Vlade i Europske komisije vrlo su optimistične, ali nam možda i treba doza optimizma jer, kako će se restartati ekonomija ako svi sjede doma i ne troše? Američki predsjednik Trump stalno projicira optimizam - stišće centralnu banku, daje pomoć ljudima, radi sve moguće i nemoguće, samo da se ekonomija vrati u normalu. Mi smo mali igrači, nemamo fiskalni kapacitet te moramo čekati druge – Njemačku, koja je lokomotiva EU te Italiju. Važan će biti naš izvoz prema tim zemljama, domaća potrošnja te turizam. To troje odlučit će hoćemo li se u drugom dijelu godine ubrzano vraćati na gospodarsku aktivnost od prije korone ili ne. Pad je ogroman, u nekim je sektorima bio i 90 posto, to je pad u ponor. Sad se lagano vraćamo, ali nedovoljno brzo. Hrvatska nema veliki prostor, deficit je ogroman i prvi test Vladine vjerodostojnosti bit će kad će ministar Marić morati posuđivati vani. Javna nabava u travnju se prepolovila. To nije put u oporavak. Država mora odigrati svoj dio, javna nabava mora ići dalje kako bi se izvukli iz krize.

B. Trupčević, 24sata:

Nakon izbora, morat će se zatvoriti proračunska rupu koja se procjenjuje u rasponu od 25 milijardi kuna do 70 milijardi kuna? Kako?

B. Podobnik:

Na početku krize ministar Marić rekao je da bi rupa u proračunu bila 65 mld. kuna. Onda su neke kolege u Vladi rekle da je to previše (jer idu izbori) pa su se složili da je rupa 25 mld. kuna. Kada vidite zaduženost Hrvatske, mogli bi se približiti grčkom scenariju. Uz pad BDP-a, koji bi mogao biti i 20 posto, vrlo brzo možemo poduplati svoju zaduženost. Pogledajmo primjer Grčke – ona nije bankrotirala jer se strahovito zaduživala u recesiji. Naprotiv, u sedam godina zadužili su se samo 5 posto, ali problem je bio strahovit pad BDP-a. Gledajući BDP po glavi stanovnika, strahovito smo slični Grčkoj. Ali kod procjene pada BDP-a, to je kao gledanje u kristalu kuglu. Morali bi biti baba Vanga da bi prognozirali koliki će biti pad turizma, izvoza, uvoza... To skoro nije posao za ekonomistu, nego za vradžbine. Sada imamo vanjski šok pandemije. Usporedimo li se s krizom od prije 12 godina, predsjednik Amerike Obama je 2008. potpisao pakete pomoći koji su bili 4,5% američkog BDP-a i to kroz nekoliko godina. Sada je Trump potpisao 11,5 američkog BDP-a odjednom. Šok iz Amerike do nas će se povećati za dva i pol puta. Prošli put, za vrijeme financijske krize, američki BDP pao je samo 2,5%, ali to je kod Nijemaca izazvalo pad od 8%. Multiplikacija iz SAD-a prema Europi bila je tri puta. A pomoć Trumpa od 11,5 posto BDP-a posto nije zadnja. Govorit da će pad BDP-a u Hrvatskoj bit malo manji je smiješno jer smo u prošloj krizi ipak imali i turizam, a i sva zdrava industrija radila je. Pad BDP-a od devet posto postiže se nakon samo tri mjeseca lockdowna. Pad od devet posto je bajka.

B. Trupčević, 24sata:

Prognoze su dramatične. Je li sad idealno tlo za korjenite reforme u državi?

I. Koprić:

Krize su uvijek pokretači promjena, ali ne moraju uvijek ići na bolje. Nama trebaju ozbiljne i pametne promjene u javnom sektoru. Treba paziti na to da smo relativno malo gospodarstvo i ovisni smo o drugim zemljama EU, o SAD-u, o europskim i globalnim procesima. To je i dobro i loše za nas. Dobro je što će cijela EU podijeliti sudbinu i Njemačka se već pokazala kao odgovorna zemlja koja shvaća svoju odgovornost, ali ne iz sebičnih razloga ili liderstva, nego zato što znaju da, ako propadnemo svi ostali, i oni će potonuti još dublje. Sad će se morati pokrenuti mehanizmi iz EU, ali za to moramo ojačati apsorpcijske kapacitete javnog sektora. Do sada smo pokazali, prije svega u lokalnoj i regionalnoj samoupravi da smo jako i tu smo jako “falili”. Svi moraju voditi računa o nepovjerenje građana u javnu vlast. Mi smo zemlja s možda najnižem povjerenjem u EU te svega 15 posto građana ima povjerenje u javnu vlast. To je katastrofa. Ja ne vidim laki izlaz iz krize, a logika nalaže da, ako se u drugim zemljama pojavljuje novi val zaraze, moguće je to i kod nas. Ne znamo je li privremeni lockout jedini, možda će se stvar kao s jo-jo lopticom ponavljati. Neizvjesnost će se uvući u građane, drugi su izgubili posao... treba računati da je to ozbiljan rezervoar nezadovoljstva i treba imati na umu potrebu da se umire ljudi. 

B. Trupčević, 24sata:

U ranim danima krize čuli smo ozbiljne poruke, ali nije se dogodilo puno toga. Naglo smo ušli u predizbornu trku, govore da novaca ima, da nije to tako strašno. Vjerujete li da politički establišment sada ima snagu nešto promijeniti?

I. Koprić:

Premijer je nešto najavio, ali nije specificirao. Da smo i mi sami na njegovu mjestu, ne bismo na sva zvona zvonili i doveli se do toga da izgubimo izbore. Ali brine me što nisam primijetio da postoji volja s druge strane političkog aspekta. Brine me dinamika u političkom sustavu. Jedna je ekipa na pozicijama i želi tu ostati, ali nema dovoljno želje na drugoj strani koja bi pritiskala. Nova vlast, koja će se postaviti početkom jeseni, rješavat će probleme i ne vidim da se sve može riješiti laganim potezima. Nije dovoljno izaći samo na kavu i kod frizera pa će se sve vratiti u normalnu. To je na razini dječjeg vrtića. U stvarnosti će se morati napraviti ozbiljne promjene, ali najviše me brine hoće li biti pametne, racionalne, usmjerene prema dobrim ciljevima. Dugoročno sam postoptimist.

B. Trupčević, 24sata:

Turizam generira 17 posto našeg BDP-a. Ako se epidemiološki situacija zakomplicira, to će nam nedostajati. Koliko dugo možemo izdržati bez reformi, prije nego zapadnemo u probleme kao Grci?

V. Pribičević:

Hrvatska može gurati, držati veliki dio gospodarstva na aparatima. Mjere koje je država dala su zapravo prikrivanje nezaposlenosti i to država ne može raditi mjesecima. Već u lipnju ili srpnju imat ćemo ozbiljnih problema s financiranjem ako ne bude turističke sezone, ako se ne pokrene gospodarstvo i izvoz. Ali naše narudžbe prema Italiji i Njemačkoj nisu pale. One su nula! Ne vidim kako ćemo dočekati jesen ako se nešto ne dogodi. Ne znam ima li ta škrabica sa zlatom i da će se novac odnekud stvoriti. Iscrpili smo kapacitet zaduživanja na domaćem tržištu. Imamo još dva načina – to je ili nacionalizacija drugog mirovinskog sustava (ali novca nema, on je u državnim obveznicama i nema se što nacionalizirati) ili nacionalizacija štednje građana koju neki zazivaju i smatram da bi to bilo odustajanje od vladavine prava. Hrvatsku čeka grčki, čak i gori scenarij, jer je Grčka bila dio eurozone. Mi se pripremamo za ući u mehanizam koji vodi u eurozonu i k tome imamo samo četiri milijuna stanovnika, mi smo mala točkica na velikom tržištu od nekoliko stotina milijuna ljudi. Nažalost, zadnja smo rupa na sviralu.

B. Trupčević, 24sata:

Jesmo li pogriješili što se država prvo zaduživala u zemlji, a ne vani?

V. Pribičević:

Uskoro će se svi htjeti zaduživati vani, obveznice će ponuditi i Poljska, Češka, Estonija... Investitori će radije dati novac Estoniji, koja ima niži udio duga u BDP-u. To je zapravo pitanje tajminga - prvo smo se trebali zadužiti vani, jer kad jednom svi izađu na tržište, naše će obveznice izgledati kao najgora moguća investicija. A kad eventualno treba zavrtat ruku, doslovno prisiliti i dogovorit se s mirovinskim fondovima, to treba biti zadnja opcija.

B. Podobnik:

Tko kaže da nisu pokušali, ali ne govore?

B. Trupčević, 24sata:

Hrvatska danas ima dvostruko veći javni sektor od Italije i 50 posto veći od Grčke prije famoznog grčkog scenarija. Je li sad vrijeme za radikalnu reformu javnog sektora?

B. Podobnik:

Kad je zemlja korumpirana kao kod nas, velika je razlika između privatnog i javnog sektora. Što je veći javni sektor (koji uključuje i državne firme), tada je veći postotak države koji je neefikasan, a to nije dobro za vraćanje dugova. Kad sam pisao o veličini javnog sektora, držao sam se agencije UN-a, u kojoj su procijenili da je prije šest godina ukupan javni sektor, koji uključuje države i paradržavne firme (kao što je HGK) bio 31.5 posto. Kad imate tako ogroman javni i državni sektor što možete očekivati? Kada pitate koliko je tu zaposlenih, iz države moraju reći jedino koliko je ljudi na proračunu. Ali kad je u pitanju državni sektor,a tu su i firme, ako se ne mora, neće reći pa moramo raditi projekcije o broju zaposlenih. A kada napravite projekcije, i javnom sektoru i državnim firmama radi između 150.000 i 160.000 ljudi. Svi oni nisu na tržištu, nego na nekim proračunima, to može biti i komunalno društvo u maloj općini. Mi imamo problem upravljanja. Ako imate firme u kojem upravljaju HDZ i SDP, oni nemaju ljude koji su doktorirali na Harvardu, nego u Banja Luci, a to je problem. Očekivati od stranaka da reduciraju korupciju je naivno. Osnovni problem mediteranskih zemalja je ta kombinacija demokracije i korupcije, malo lijenosti i sklonost zapošljavanju preko veze. Mi bi trebali i samu demokraciju revidirat, što se radi dobro u Švedskoj ne može kod nas. U Švedskoj političara smijene za 100 kuna, kod nas si nepošten ako si ukrao milijun kuna.

B. Trupčević, 24sata:

U krizi 2008./09. propustili smo priliku, a periodu intenzivnog iseljavanja 2017./19. imali smo idealni trenutak za smanjivanje javnog sektora pa opet nismo ništa napravili. Je li sad trenutak da javni sektor smanjimo unatoč sindikatima koji tvrde da se ne smije otpuštati jer ti radnici trošeći svoje plaće potiču gospodarstvo?

D. Huić:

To je sindikalna naopaka logika iz krize 2009. Ne smijemo dozvoliti isti scenarij, da odgovorimo na krizu loše. Uz optimističan scenarij čeka nas pad od 10 posto BDP-a i rast od sedam posto iduće godine. Analiza Europske komisije kaže da je naš dugoročni potencijal rasta manji od jedan posto. To je smrtna presuda za naciju jer nas osuđuje na zaostajanje, propast. Neki ekonomisti govore da se mora zadržati javna potrošnja i da u krizi ne režeš. Ali mi nećemo imati izbora. Imali smo dvije-tri godine debelog rasta kad smo trebali rezati, ali nismo jer naše političke elite nisu sklone reformama. Reforme su još teže u krizi i očekujem ogromne otpore. Najjači centar antiforme, osim političkih elita, su sindikati, koji će braniti svako radno mjesto bilo ono korisno, a branit će i plaće bez obzira na to ide li država u ponor. Ali zanimljivo je i kako se prvi put formira biračko tijelo kroz udrugu Glas poduzetnika koji je izrazito proreformski. Do sada su bili interesne skupine okupljene, primjerice oko branitelja koji traže veće mirovine, ili poljoprivrednika koji traže veće poticaje. Sad postoji organizirana snaga poduzetnika. A ti mali i srednji poduzetnici najzdraviji su dio društva okrenut reformama jer žele da pravosuđe funkcionira, da tržište bude liberalno, žele čista pravila, manje poreza... Oni su svijetla točka.

B. Trupčević, 24sata:

Napravili smo istraživanje koje govori da 80 građana smatra da su porezi previsoki, da treba ukinuti parafiskalne namete, 76 posto je za ukidanje povlaštenih mirovina, a 70 posto smatra da manje od polovice ljudi u javnom sektoru zaslužuje svoju plaću... Većina želi velike reforme, smanjili bi broj gradova/općine... Uz ovakvo raspoloženje javnosti, kako to da naše političke stranke i elite reforme zaobilaze desetljećima?

I. Koprić:

Vjerojatno zato što mogu, rade što im se pusti kad nema jakog otpora. Zašto u Hrvatskoj nikad nema dovoljno jakog građanskog opotra u krizama? U našem sustavu ima štošta bolesno, a vlada nacionalnog jedinstva bila bi produbljivanje bolesti, kao se daješ otrov bolesniku pa on umire. Uloga oporbe je da pritišće Vladu. Oporba sada ima manevra, a ne zalaže se za ozbiljne reforme. Kada su u Vladi, tada se utapaju u matricu i imaju stav nemojmo ništa mijenjati. Zapravo bih volio da imamo demokracije, a ne manje, da građani, poduzetnici i udruge više stišću. Moramo se sami pokušati promijeniti. A to je nagore, pa i u osobnom životu. Kad moraš nešto ozbiljno napraviti, ne da ti se, radije bi uživao. Na razini zemlje to se multiplicira. Zakon o političkim strankama ne može se promijeniti već 20 godina a postoji projekt kojim bi se postigla unutarstranačka demokracija. Uspostavili smo sustav u kojem lokalni šerifi drži u šaci šefove stranaka i u stanju su blokirati svaku zakonodavnu promjenu. Ako bude mudrosti u politici, da se javni sektor transformira, onda će se otvoriti i prostor privatnom sektoru. Naglo rezanje ne ide preko noći. To je i teritorijalno ustrojstvo koje je hipertrofirana, prava birokratska aždaja koja se razvila i koja sama sebe ojačava. Od 2015. do 2018. osnovano je 15% novih ispostava ministarstva. Strašno je koliko to napreduje. A onda nema tko napisati projekt jer na lokalnoj razini jedinica ima dva tri zaposlena čovjeka te nemaju novca ni za najosnovnije stvari. Toga ima i u Slavoniji, Međimurju, Dalmaciji. Postoje tri općine jako bogate, ali samo zato što na svom području imaju veliku tvornicu. Tu se radi o položajnoj renti i to je bogom dana okolnost. Kad ona prestane, ta općina je u istoj situaciji kao ostali. Treba nam ozbiljna promjena u teritorijalnom ustrojstvu. Moglo bi nam se dogoditi da do kraja godine neke jedinice lokalne samouprave neće biti solventne i neće moći isplaćivati plaće. 

B. Podobnik:

Promjene bi trebale udariti upravo protiv članstva u strankama. A ako ih udarite, oni će vas i smijeniti.

D. Huić:

U Europi nemate nigdje da se u 30 godina smjenjuju dvije stranke. Hrvatska ima ekstremno rigidnu političku strukturu, partitokraciju. Prevelik je utjecaj stranačkih oligarha na ekonomiju, previše je novaca, beneficija, subvencija, mirovina, HBOR-ovih kredita koje mogu podijeliti. Puno je pozicija za ljubavnice, tajnice, žene, sestre, puno divljih automobila da sinovi voze. To nije normalna demokratska zemlja. Zar mislite da u Švedskoj kad netko postane član gradskog vijeća da počne prenamjenjivati šumsko zemljište u građevinsko? Kod nas je Divlji zapad. Kako će ekipa, koja digla tu strukturu na vlast, reći odjednom ovo nije dobro, hajdemo sve razmontirati? Ja to ne vidim. Mislim da promjena mora doći izvana. Je li to kriza? Mogla bi bit. Fiskalni kapacitet je nedovoljan, morat će biti rezova. Mi smo samo masu plaća u zadnje četiri godine digli s 36 mld. na 40 mld. kuna, to je 20 posto u mandatu ove Vlade. To je suludo! Rast mase plaće rasle su duplo brže od BDP-a. To će morat ići dolje, bez obzira na sindikate.

B. Trupčević, 24sata:

Oligarhija – koliki je plijen? Procjenjuje se na oko 300 mld. Kuna ili duplo više od proračuna?

V. Pribičević:

Hrvatska ne stvara nove poslove dovoljno brzo pa država počinje biti majka koja brine o svim građanima i stvara poslove u javnom sektoru. To se najbolje vidi u Ličko-senjskoj županiji gdje više od 50 posto ljudi radi u javnom sektoru. Hrvatska ima iznimno nizak rast potencijalnog BDP-a između 0 i 0.2 posto. Također, postojeći akteri rade aktivno na tome da nema političkih inovacija. Milan Bandić je najbolji primjer “Grassroot” pokreta u Hrvatskoj, osim njega nemate ni jedan pokret s takvim političkim rezultatima koji je nastao odozdola. Često me pitaju sad se javio Glas poduzetnika, kako otkud su došli. U modernom društvu ljudi se samoorganiziraju. Dobro jutro! To se zove civilizacija i to su inkluzivne ekonomske institucije. I to nam fali. Postoji fantastičan način kako udruge nastaju, preko interneta. Koliko je malo trebalo udruzi Glas poduzetnika i Lipa da se okupi i toga nam treba više Svaki dan radim sa studentima, oni apsolutno ne puše priče političara, ni lijeve ni desne. Dolazi nova generacija koja ima nove načine samoorganizacije u društvu. Bitno je njegovati tu kulture, samoorganizacije i da od političara mogu tražiti direktno što žele.

D. Huić:

Privatni sektor fundamentalno je podreprezentiran, nema svoj glas, poluge moći. Postoje udruge poslodavaca, HUP i HGK, na koje je država stavila šapu pa ne postoji ekspresija interesa malog poduzetnika. A oni nisu bili promotori ideja transparentnosti. Zašto Hrvatska kaska 20 godina elementarnog principa da javno mora biti javno? Ali kod nas se polemizira ne o viziji Hrvatske, nego o broju ljudi koliko radi u javnom. Zar to ne bi trebalo biti evidentno, mi njih plaćamo, a ne znamo koliko ih ima. To je suludo. U nekim stvarima kasnimo 20-30 godina. Država je zarobljena od stranačkih struktura i rade što hoće. Zašto sindikati vode specijalni rat protiv poduzetnika? Tako žele oslabiti njihov utjecaj na politiku i zadržati dominantu ulogu. Ako si lobist, radiš od plaće ljudi, time maksimiziraš svoj cilj, a to je broj i plaća tih ljudi, te se sindikati neće libiti iskoristiti sva sredstva, a to je i vođenje klasnog rata protiv poduzetnika koji su “lopovi, imaju ekstra profiteri, muljaže”. Neki od sindikalni čelnika vode rat protiv poduzetništva već 30 godina.

B. Podobnik:

Doktorica Vizek procijenila je da svaka politička garnitura u četiri godine mandata zaposli 20.000 ljudi u državnom sektoru. U 7.5 mandata i 30 godina to je između 100-150 tisuća ljudi. Gdje su oni? Pa u strankama. Postoje dva načina nezasluženog zapošljavanja – nepotizam ili da vas zaposli stranka, a obično je kombinacija tog dvoje. Uz ogromni koruptivni kapital, kako očekivati velike reforme? I reforme znače da bi trebali stradati nagori, to su uhljebi, a uhljeb vas je izabrao za predsjednika, pa onda i za premijera. Normalno je da u javnom i državnom sektoru postoje izuzetno kvalitetni i nekvalitetni ljudi. U pandemiji smo konačno shvatili da Hrvatska može bez dobrog dijela administracije, neka su zanimanja su beskorisna. Praktički smo imali situaciju s pandemijom da nam država funkcionira, a da par desetak tisuća ljudi ne rade ništa. A većina ih je i najkorisnija kad ne radi. Znate, kad netko ima imaginarni posao mora ga onda smisliti, a obično je to papirologija. Ako već stranke ne žele raspuštati administraciju, bilo bi super da ništa ne rade, to je važno.

B. Trupčević, 24sata:

Promjene bez vanjskog pritiska neće biti moguće, tu je pritisak ekonomske krize, povremeni pritisak novih političkih snaga, a sada i građana koji se pojavljuju kroz udruge. Gdje su intelektualci?

I. Koprić:

Slažem se djelomično. Pritisak treba doći od građana. Imamo vrlo malu izbornu participaciju - na lokalne izbore izlazi 47 posto građana, a 53 posto na državne. Intelektualci trebaju pomoći građanima da plivaju protiv struje, a ne komforno samo uložiti minimum da na dan izbora. Svi bi trebali znati izabrati roštilj ili izbore. Ne traži li taj problem da svi dođu i daju doprinos, da razmisle taj dan 'idem i glasat ću za nešto, nisu oni super, začepit ću nos, jer znam da o tome ovisi mogućnost promjene'. Problem je što u sustavu znanosti radi 17.000 ljudi, velik broj, i nigdje ih ne mogu vidjeti. Bazen ljudi koji su spremni, pametni su i obrazovani, imaju stavove i mišljenje reći u javnosti dosta je mali. Znamo uzrok. Taj strah u kostima da ćeš ostati bez posla, da će se netko osvetiti jer si nešto rekao dosta je dubok.

D. Huić: Taj strah je dobrim dijelom i imaginaran. Ja osobno nisam imao probleme, prijetnji, pritiske...

I. Kopić:

Nije to strah od realnih prijetnji, tu i tamo netko na društvenim mrežama isporuči uvredu što je OK jer pokazuju neku emociju. Najgori oni koji ne pokazuju. Dovoljno je da se vidi da se na nekome nešto slomilo u akademskoj zajednici. Ostali gledaju i boje se.

B. Trupčević, 24sata: 

Famozna Bugarska – možemo li osvojiti to zadnje mjesto napokon?

B. Podobnik:

Premijer Plenković imao je čast da nas Rumunji preteknu, a sad postoji šansa da nas već iduće godine preteknu Bugari. Mi i Grci smo praktični jednaki, osim što je Grčka tonula brže od nas.

B. Trupčević, 24sata: 

Kad napokon osvojimo zadnje mjesto u Europi, otkud početi s reformama? Kada bi birali samo jednu reformu koju bi mogli realizirati do kraja, koja bi to bila?

I. Koprić:

Prije 10 godina nakon nekoliko istraživanja izašli smo s tezom da je teritorijalno ustrojstvo pretpostavka za ostale reforme. Tu postoje pravila, ne ide se sjekirom, ima redoslijed. Znam čovjeka koji je dobio zadatak da to u Grčkoj napravi u tri mjeseca. Uhvatio se za glavu, pa su napravili fingiranje promjena. . Prema van napravili su promjene, donijeli zakon, napravili karte, ali iznutra ostali su isti, s istim brojem zaposlenih. Ta reforma bila je neuspješna. Teritorijalni ustroj treba raditi prema uzoru Danske koja je to radila programirano, prema dogovoru u politici.

V. Pribičević: 

Odabrala bih reformu upravljanja u javnom sektoru koji je pokazao da ima niske menadžerske kapacitete. Postoji new public menadžment gdje se javne institucije pokušavaju način da se njima menadžira slično kao u privatnim kompanijama. To je nasušno potrebna reforma koja će uspostaviti i vertikalu odgovornosti - tko mora napraviti posao, tko je odgovoran, tko će dobiti benefite za dobar posao, koga će kazniti. Javni sektor ima deficit menadžmenta - najbolje je da se iz privatnog sektora dobiju ljudi koji će povećati efikasnost u javom sektoru.

Ja bih odabrao fokus na rast, pokušati napraviti sve kako bi ubrzali ekonomski rast. Treba nam pravosuđe, transparentnost, privatizacija javnih kompanija da bi bile efikasne, ali sve s jednim ciljem da postignemo ubrzani rast.