Znao je istinu o Paveliću, Titu, Luburiću, ustaškom zlatu...

Svećenik Krunoslav Draganović jedna je od najmisterioznijih ličnosti u hrvatskoj povijesti. Premda ga povijest crkve pamti ponajviše kao autora glasovitog Shematizma Katoličke Crkve u Jugoslaviji (prvi put izdanog 1939., a drugi put 1974. godine) svjetovna će ga povijest upamtiti kao "najvećeg špijuna CIA-e u Europi nakon rata", ali i obavještajca koji je surađivao s nekoliko najvećih obavještajnih službi svijeta.

Krunoslav Draganović počeo je suradnju s američkim obavještajcima odmah nakon rata, u Trstu 1945. godine. Potajice je, s bečkim biskupom Aloisom Hudalom, organizirao tzv "štakorske kanale" kojima su iz Italije u Latinsku Ameriku - uglavnom Peronovu Argentinu - pobjegli mnogi dužnosnici NDH, od Ante Pavelića do Vjekoslava Vrančića. Draganović je dao krivotvorenu putovnicu Klausu Barbieu, SS-ovcu koji je kasnije osuđen na doživotni zatvor. Barbie, "mesar iz Lyona", dobio je putovnicu osobno od Draganovića. No, odnos Draganovića prema Anti Paveliću nije ni do danas posve rastumačen. Kako pokazuje knjiga "Ustaški James Bond", koja se ovih dana pojavila na kioscima, Poglavnik NDH surađivao je s Draganovićem, ali mu nije vjerovao. Pavelićeva kćer Višnja, pokazuju dokumenti objavljeni u toj knjizi, tvrdi da je Pavelić vjerovao kako je Draganović doušnik engleske tajne službe i kako ga kani predati Titu…

U Titovim rukama nije završio Pavelić, ali jest Draganović. Svećenik je 1967. posve neočekivano osvanuo u Jugoslaviji, izazvavši zaprepaštenje CIA-e i Pentagona. Njegov prelazak iza željezne zavjese Amerika je ocijenila kao novi "slučaj Philby". Iz deklasificiranih dokumenata američke tajne službe, objavljenih u ovoj knjizi, vidi se da je svećenik u službu Amerikanaca stupio svojom voljom, a premda se postavio kao idealist, mjesečno je od njih dobivao 100 tisuća lira - u vrijeme kad je prosječna plaća u Italiji bila 47 tisuća lira…

Ante Ciliga, čuveni hrvatski emigrant, bivši komunist koji je nakon Gulaga otišao u NDH, pa završio u Jasenovcu, a onda počeo pisati za ustašku "Spremnost", tvrdi da je Draganović bio hrvatski "pop Gapon". To je ruski svećenik koji je malo radio za carevu tajnu policiju, a malo za boljševike… 

Draganović je, kako pokazuju dokumenti, svakako bio "čovjek koji je previše znao". Neko vrijeme u emigraciji raspolagao je, s generalom Pečnikarom, s dijelom ustaškog zlata. Znao je sve o obavještajnoj mreži CIA-e u Europi. Manje-više, imao je uvid u život i rad svih frakcija hrvatske emigracije, od koje ga je jedino ona 'pavelićevska' jako mrzila, smatrajući ga mrziteljem Poglavnika.

Oko Draganovića se pletu i najmaštovitije legende

Oko Draganovića se pletu i najmaštovitije legende. Jednu posve fantastičnu iznio je beogradski publicist Dušan Buković. Dvojica velikih neprijatelja - Draganović i Tito - prema njegovim tvrdnjama nisu bili protivnici, već suradnici. Buković tvrdi da je Draganović ni manje ni više nego otac "Hrvatskog proljeća".

"Njemu je", piše Dušan Buković  "Brozov komunistički režim dozvolio da se vrati u zemlju 1967. godine pod vješto pripremljenim političkim i diplomatskim scenarijem, da bi mogao slobodno nastaviti s radom na objedinjavanju reakcionarnih proustaško-komunističkih elemenata, koji su se okupljali oko Matice hrvatske, Hrvatskog književnog lista, Leksikografskog zavoda u Zagrebu i Saveza Komunista Hrvatske… Tada se prvi put u javnosti jasno vidjela suradnja između tajnih rimskih-katoličkih loza, Malteških i Kolumbusovih vitezova i hrvatskih proustaških komunista, koji su bili na jaslama njemačke obavještajne službe BND u Bonu, Intermariuma u Rimu, Eastern European Federalist Cluba u Londonu i State Departmenta SAD u Washingtonu, za koje se znalo da nisu priznavali državne okvire Jugoslavije".

 "Nekima ni danas", piše dalje Buković, "nije jasno, kako je bilo moguće da zloglasni fratar Krunoslav Draganović, koji je bio na listi ratnih zločinaca, slobodno živi u Jugoslaviji od 1967. do svoje smrti 1983. godine i da nije izveden na sud?". Na to ima samo jedan odgovor: Draganović je u svemoćnom Vatikanu učinio veliku uslugu Josipu Brozu Titu, reakcionarnom lakeju zapadnoeuropskih i američkih obavještajnih servisa, koji je okrunjen tijekom 1971. godine s titulom "POČASNOG KANONIKA" - crkve sv. Jeronima u Rimu. Papa je Brozu dodijelio i privilegije, koje je imao i austrijski Car nad Hrvatima.

"Kao što je poznato", nastavlja dalje maštoviti autor, "Broz je tijekom 1944. godine nagovijestio da će u Jugoslaviji voditi hrvatsku politiku. Rekao je banu Subašiću kada su se sreli na Visu: "Ja sam najprije Hrvat, a onda komunist…". U razgovoru s Ivanom Meštrovićem, Broz je rekao: "I meni, kao i vama, hrvatski interesi prvo leže na srcu. Vjerujte da nisam na čelu države bilo bi zlo za Hrvatsku…".

Odnos Draganovića i Broza detaljno je prikazan u "Ustaškom Jamesu Bondu". Ovakva bliskost, sasvim sigurno, nije postojala…

>>> Više pročitajte u novom Expressu