’Znam da moj sin Goran nije živ. Ali neću odustati i za njim ću tragati sve dok živim i dišem’

Vukovar je pao. Odvezen sam na Ovčaru, potom u logor u Stajićevo. Nisam imao pojma gdje su mi sinovi Damir i Goran. Među 900 nas logoraša bili su i moj otac, dva moja brata i ja. Vodili su nas svakoga dana na neki jadan obrok. Slučajno sam u prolazu među ostalim zarobljenicima vidio Damira. Nismo smjeli međusobno razgovarati ni zastajati. Potajno je dignuo ruku i mahnuo mi. Koža mi se naježila. Koliko sam bio sretan što ga vidim, toliko sam bio nesretan što je tu. Da sam barem tu našao i Gorana. Sad bismo bili zajedno, pričao nam je 2017. Vukovarac Pavao Živković (72).

Branitelj i dragovoljac u ratu je ostao bez sina Gorana, koji se i danas vodi kao nestao. Imao je samo 22 godine, kad se s tatom i bratom pridružio obrani Vukovara.

- Od prvog dana smo razmišljali hrvatski. Sinovi su baš odslužili JNA i vidjeli da se tamo 'kuhaju' strašne stvari. Sinovi i ja dogovorili smo se da ćemo braniti Hrvatsku. Još 1990. godine bio sam u rezervnom sastavu policije. Mlađi sin Damir bez razmišljanja se prijavio u Gardu. Žena i ja smo ga odgovarali, govorili mu: 'Nemoj Damire, premlad si. Ako dođe do nekakvog zla, pucnjave, vi ćete biti prvi na redu, možeš nastradati', ali on nije slušao. Dobio je raspored da ide braniti Borovo naselje i bio je s Tigrovima iz Zagreba koje je vodio zapovjednik Kapular - s ponosom priča Pavao.

Kad mu je brat otišao u obranu, ni Goran, kaže, više nije htio sjediti u podrumu. Rekao je ocu da želi ići s njim u rezervni sastav policije. Dobio je neko oružje i s još tridesetak tatinih suboraca branio je Sajmište, crtu obrane između Petrove gore i vojarne, gdje je bila visoka koncentracija JNA vojske i četnika. Tri puta su uspjeli odbiti jaki napad tenkovima i pješaštvom od Petrovaca, sve dok nije uslijedio opći napad na Vukovar 14. rujna, kad su imali i ranjenih.

- Zauzeli smo drugi položaj i to smo držali dok nismo ranjeni ili izginuli. Jednoga dana došao je zapovjednik i rekao mi da ne može više gledati da smo ja i sin zajedno na tom isturenom položaju. Predložio je da on ode u Vojnu policiju, koja je ipak u centru grada i ne ide na prve crte. Pitao sam Gorana želi li i on je pristao. On ga je odvezao i ostavio u Vojnoj policiji. To je bio kraj rujna ili početak listopada - prisjeća se Pavao.

Sina je nakon toga vidio još samo jednom, kad je na snazi bilo primirje. Autom je krenuo obići jednog i drugog sina.

Bilo mu je bitno vidjeti da su živi i zdravi. Dok ga je Damir ukorio zbog dolaska, jer cestu pokrivaju snajperi koji "skidaju" sve što se kreće, Gorana je jedva prepoznao jer je imao uniformu Vojne policije. Od sredine listopada napadi na Vukovar bili su svakodnevni i strašni. U jednom takvom napadu 16. listopada Pavao je ranjen i odvezen u bolnicu. Ondje je čuo da je vjerojatno i njegov Goran negdje na prvoj crti, jer je čitava Vojna policija morala na rubove grada.

- Goran je završio na Sajmištu. Bili su u tzv. Zorićevoj zgradi, kad je 16. studenog pala granata na zgradu. Dvojica su poginula, dvojica su teško, a Goran je lakše ranjen. Ranjene su odvezli u bolnicu, a Goran je sam otišao do nje. Ostao je u bolnici - prepričava Pavao sve što je uspio saznati od Goranovih suboraca.

Damir se predao u tvornici Borovo i dovezen je na Ovčaru, kao i Pavao, a kasnije odveden u logor, gdje se nakon pet dana sreo sa sinom Damirom. Za Gorana nitko od suboraca ništa nije znao.

- Izašavši iz logora bili smo u Zagrebu kao prognanici. Nakon dva mjeseca javio sam se u postrojbu u Rakitju. Tu sam sreo jednog od tih teško ranjenih koji su bili s Goranom. On mi je ispričao da je moj sin ranjen u Zorićevoj zgradi, da mu je krv išla na nos i na uho te da je sam otišao u bolnicu. Tu dvojicu teže ranjenih odvezli su u Srbiju u logor i kasnije su razmijenjeni. Kako je Goran bio pokretan, njega su 19. studenog odvezli u vojarnu. Čovjek koji je sjedio do njega u autobusu rekao je da su tamo prenoćili te su ih sutradan odvezli na Ovčaru u hangar. Tamo su ih mlatili. Damira Samardžića su ubili palicama, a pokojnog Francuza su isto prebili. Dalje o njemu ništa ne znam. Među ekshumiranim žrtvama Ovčare njega nema, ali još nedostaje 60-ak ljudi za koje se ne zna gdje su - kaže tužni tata Pavao.

Potiho priznaje kako dugo nisu bili svjesni da Gorana nema.

- Uvijek smo se nadali da će se pojaviti. Posljednjih desetak godina smo svjesni da on nije među živima - tiho kaže Pavao Živković, koji za svojega sina svake godine na dan pada Vukovara pali svijeću gdje god stigne. Iako svjesni da je mrtav, od potrage za njim ne odustaju.

- Išli smo u Zagreb na prepoznavanje zubala i kostiju ekshumiranih. On je imao malo specifične zube i po njima bismo ga prepoznali. Nismo ga našli. Kasnije ni DNK nije ništa pokazala. I danas tragamo za njim, i tragat ćemo dok smo živi - zaključio je Pavao.

Pavao Živković o potrazi za sinom

Išli smo u Zagreb na prepoznavanje zubala i kostiju ekshumiranih. Sina nismo našli...