Zlatan Stipišić Gibonni: Otac je jedini vjerovao u moj talent...

Glazbenik i historičar Ljubo Stipišić počeo je zapisivati pučku usmenu građu tamo negdje ‘60-ih godina. Pučki napjevi, glazbeni zapisi, poslovice, narodne uzrečice, dosjetke i likarije, sve ono što je Stipišić istraživao i skupljao, prije mjesec je dana objavljeno u knjizi “Anima Delmatica” u izdanju izdavačke kuće Profil. Iako Ljubo Stipišić nije dočekao objavljivanje knjige u koju je uložio gotovo čitav život, kao uvod u više od tisuću stranica “Anime Delmatice” Stipišić je za života napisao: “Evo, ovdje je dio mojih višedesetljetnih zapisivanja proizašlih iz razgovora s pukom, uglavnom srednjodalmatinskim. Opsežnu sam građu od dvadesetak tisuća stranica i šeststo audiokazeta sredio, razvrstao i ovdje donio, ta promišljanja i razgovore s pukom delmatinskim, njihove visprene monologe, žustre dijaloge, ponegdje i nasludbine onostrane te nasuproćena kazivanja, ali i povijesne i rodovske prešućevine“. Njegov sin, glazbenik Zlatan Stipišić Gibonni, na terasi splitskog hotela Park, ispričao mi je kako je odrastao uz tako osebujna oca i kako mu je otac postavio uzore i načela kojih se i danas drži. Gibonni pripada onoj ‘težoj’ skupini javnih osoba koja rijetko daje intervjue, a još rjeđe govori o privatnom životu. S velikim poštovanjem prema ocu, Gibonni prvi put otvoreno progovara o njihovu odnosu i vrijednostima koje mu je Ljubo Stipišić prenio.

24express: Jeste li pročitali knjigu svog oca?

Dok je to sve bilo još u očevu stanu, neotisnuto, bile su to samo hrpe papira i imao sam dojam da to nikad nitko ne može završiti. To je stvarno nevjerojatna građa i na prvi je pogled sav materijal izgledao nepovezano. No moj je otac imao neku svoju logiku od početka, tamo negdje ‘60-ih godina kad je počeo skupljati građu. Imao je sistem koji se vjerojatno nije mnogo razlikovao od nekih etnomuzikologa 19. stoljeća. Znao je što radi, a mi, koji smo živjeli s njim i oko njega, bili smo zbunjeni.

24express: Dok je otac bio živ, jeste li čitali s vremena na vrijeme te materijale?

Jesam, a i on nam je znao ispričati nešto čime je bio posebno oduševljen. Bio je fasciniran i volio je iznad svega svoj entuzijazam prenijeti na ljude oko sebe. Prije svega ispričati to koliko je narod domišljat i duhovit. Na primjer, kad mi se rodio sin, stalno sam pokušavao izbjeći nositi ga noću, što malo dijete zahtijeva s obzirom na to da se stalno budi, spava i plače. Rekao mi je jednom da je narod čak i za tu situaciju smislio opravdanje. U Podstrani kod Splita govorili su ‘da muški ne smiju nositi po noći dijete koje plače da trud, odnosno umor s ruku muškarca ne pređe na dijete’. Zapravo su izmislili sistem da muškarci mogu mirne duše spavati. Uvijek je imao odgovor za sve situacije. Skupio je oko 20.000 stranica materijala i, mislim da ga smrt nije spriječila, skupio bi još više. Da je živ, ova knjiga vjerojatno ne bi bila još gotova jer bi on i dalje prikupljao, zapisivao, slagao. Umro je u listopadu 2011. i s tim je ipak to djelo završeno.

24express: Tko je inicirao tiskanje knjige ‘Anime Delmatice’?

Otac je godinama tražio izdavača za knjigu. Najprije ju je mislio izdati sam, zatim uz pomoć neke kulturne institucije ili ministarstva, a kako su se vlasti mijenjale, nitko nije smatrao da je izdavanje te knjige važno i potrebno.

24express: Je li knjiga bila gotova prije nego što je on umro?

Ne. On je umro, a knjiga je dovršena zahvaljujući curama iz izdavačke kuće koje su s njim radile na sabiranju i slaganju materijala četiri godine. Mogu reći da je knjiga zapravo zaista djelo koje je poprimilo oblik kojim bi on bio zadovoljan da je živ. Mislim da je ovo djelo nulte vrijednosti, kao spomenik napravljen od riječi, a ne od kamena. Nije to neka knjiga koja se izdala. To je zapis jednog naroda i njegove kulturne baštine.

>>> Čitateljima uz novi broj 24sataExpressa poklanjamo DVD film "Pasija" o posljednjih 12 sati života Isusa Krista te DVD dokumentarni film "Heroji Vukovara"

>>> Više pročitajte u 24sataExpressu