Život kao tužna priča: Bila je nesretna žena željna ljubavi...

Oni koji su je osobno poznavali sretali su se s njom u zrinjevačkoj kavani Splendid, gdje bi im se pjesnikinja žalila na svoj teški život u zabačenom kvartu gdje je - prije nego će mnogo godina provesti po bolnicama - provodila svoje dane. Nije nikada, bez obzira na veliku želju, dočekala stan u centru grada. Vječito je putovala autobusima, tramvajima, taksijima (njima rjeđe). U stanu u Dubravi, u Badelovoj ulici, nije imala ni telefon ni grijanje niti toplu vodu. Ipak, oslikala ga je neobičnim freskama, poput pravog hrama poezije. Sve je unutra prema svjedočenju rijetkih posjetilaca, bilo čarobno. Po skromnosti, ali i boemštini, neki su je kritičari zvali 'ženskim Tinom' - piše autorica Milana Vuković Runjić o našoj najvećoj pjesnikinji u knjizi Proklete Hrvatice.

Zbog manjka kruha počela pisati poeziju

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na Zlarinu u brojnoj obitelji i priličnom siromaštvu od oca Ante i majke Antica Mateljan koja je u nju odmalena usađivala ljubav prema čitanju. 

- Oca, općinskog činovnika, stalno su premještali ili bi ostajao bez posla zbog čega je Vesna navikla na oskudicu. Na jednom mjestu kaže kako je zbog manjka kruha počela pisati poeziju. Priča kaže da kad se rađala u obiteljskoj kući na Zlarinu, otac nije dao da se ode po babicu u obližnje naselje već je rekao majci da se strpi do svanuća. No Vesna nije mogla čekati, iskočila je na svijet mimo očevih planova i želja. Djetinjstvo provodi između Biograda na moru, Visa, Šibenika i Splita. Bila je odličan učenik i već od  14. godine uzdržavala se poučavanjem - navodi autorica u knjizi.

Nesretna ljubav s Bračaninom

Maturirala je 1940., upisala romanistiku, no u studiju je prekida rat, bježi u Split, potom se vraća u Zagreb. Brat joj odlazi u partizane, gdje ubrzo pogiba. 

- Vesna živi u Sesvetama, a s njom je u Zagrebu i njezina, prva, velika ljubav Bračanin Pjer Brešković, bjegunac iz vojske o kojem se brinula, raznoseći mlijeko i tako zarađujući za hranu. Ljubav s Breškovićem trajala je od 1938. do 1947. a završila kobno te značajno utjecala na slabo pjesnikinjino zdravlje. Kulminacija je bio tifus koji je dobila u vrijeme rada na pruzi Šamac-Sarajevo. Navodno je Brešković završio na Golom otoku, a oženio se drugom ženom. U knjizi 'Noć za pakost' Vesna otvoreno piše o abortusu koji je počinila u noći između 21. i 22. lipnja 1941. godine u ordinaciji liječnika Židova R.H. u Ilici 100, a otac nerođenog djeteta bio je dotični Bračanin. U vrijeme NDH abortus se kažnjavao smrću - opisuje teške dana za mladu pjesnikinju autorica Runjić.

Brak s Bugarinom i neobičan odnos s mladim Sirijcem

No ni ostatak Vesninog ljubavnog života nije bio osobito sretan. Dvadesetak godina nakon kobne ljubavi, pjesnikinja se u Bugarskoj udaje za Ljubomira Žekova s kojim je napokon mirna i zadovoljna. U Sofiju odlazi redovito od 1962. do 1968., bavi se proučavanjem i prevođenjem bugarske poezije, a tamo piše i šansone poput 'Sofijskog perivoja'. 

- No taj njezin brak propada a posljednja desetljeća njezina života obilježio je mladi Sirijac Adnan Al- Marzuki, rođen 1958. koji dolazi u Zagreb na studij medicine no bavi se i poezijom. U Zagrebu je 1983. objavio  svoju prvu pjesničku zbirku kojoj je izdavač bila sama Vesna Parun. Adnan je živio s Vesnom od 1980.. Ona je njihov odnos ponekad opisivala kao bratsko-sestrinski,a nekada mu posvećivala ljubavne sonete. Nakon što Adnan odlazi u Siriju na odsluženje obveznog vojnog roka, oni ne prekidaju telefonske kontakte te Vesna putuje 1995. godine u Damask. Tamo upoznaje Adnanovu brojnu obitelj, a potkraj života spominje Adnana kao svog jedinog nasljednika te sanjari o tome da će umrijeti u Siriji i biti zakopana negdje u pustinji. Adnan je posjećuje još u vrijeme njezinog boravka u Stubičkim toplicama. Ipak, i taj odnos ostaje obavijen velom tajne - piše u Prokletim Hrvaticama o Vesninoj ljubavi s mladim Sirijcem.

Nisu riješeni stambeni problem

Možda zbog horoskopskog znaka (Vesna je rođena kao plamena Ovnica) njezin je život obilježilo mnoštvo sukoba na književnoj sceni, ističe autorica knjige. Naime, Vesna se žalila još 1976. na to što joj, premda od mladosti teško bolesnoj (tifus, tumor štitnjače, početak angine pectoris) Društvo književnika odbija riješiti njezin stambeno problem te da ne uspijeva zamijeniti svoj postojeći stan na udaljenom kvartu za neki u centru grada po mogućnosti s grijanjem i telefonom. Ni Crikvenica ni Opatija ni Split kojima se obratila preko tajništva DKH ne žele joj izaći u susret. Čak joj Stipe Šuvar obećava pomoć, ali od Vesnine selidbe ništa.

Odbila preseliti u Crnu Goru

Početkom devedesetih Vesna zamalo odlazi živjeti u Budvu, objašnjava autorica, gdje joj obećavaju dostojan smještaj u Starom gradu. Selidbu s uzbuđenjem podržava i Udruženje književnika Srbije, prozvavši Vesnu 'uz Desanku, našom najvećom pjesnikinjom'. Ipak, ona ostaje u svom skromnom domu u Studentskom gradu. Iz Badelove ulice već umorna i sve bolesnija pjesnikinja odlazi u hotel Matija Gubec u Stubičkim toplicama 

U hotelu ostaje dvije godine, a 2002. nakon pada i loma kuka na zagrebačkoj Opatovini svoje preostale godine provodi po lječilištima i bolnicama, dok su se nad troškovima njezinog liječenja do samog kraja sporile gradske i državne vlasti. 

Ogorčena na sve samo je kopnjela..

- Svoje posljednje godine je provela ogorčena na svijet oko sebe, razočarana kolektivnim sljepilom, neosjetljivošću, nezainteresiranošću novog, bučnog vremena za dostojanstvenu staricu koja je napadnuta brojnim bolestima kopnjela u Stubičkim toplicama. 'Barba' Ranko Marinković opisivao mi je Vesnu Parun kao izuzetno lijepu ženu u mladosti, o čemu svjedoče njezine rane fotografije. Međutim, zbog zdravstvenih i inih problema, s vremenom se Vesna pretvorila u staricu, koja je tragove svojih bolesti, pogotovo "gušu" skrivala maramama a lice velikim šeširima...te je tako, prilično pokrivena i zakrivena, hodala svijetom. Njezini brojni nastupi uvijek su bili svetkovine poezije, a njezini obožavatelji kao da bi padali u trans dok bi poetesa recitirala  - navodi Vuković Runjić u prokletim Hrvaticama

Veliko priznanje kolega iz inozemstva

Vesna 1995. putuje u Strasbourg na srednjoeuropske pjesničke susrete gdje se druži s brojnim europskim istaknutim pjesnicima, dapače kandidatima za Nobelovu nagradu i prevoditeljima. Tamo pjesnikinja recitira na francuskom. Na tim je susretima prozvana 'velikom damom srednjoeuropske književnosti kao i najboljom pjesnikinjom bivše Jugoslavije'. 

Vesna Parun umrla je 25. listopada 2010. godine u Stubičkim Toplicama. Pokopana je u obiteljskoj grobnici u Grohotama na Šolti. Sa Šolte joj je bila majka a tamo je provela i dio djetinjstva i njezina velika želja je bila da joj tamo bude posljednje počivalište. Pokopana je uz pjev klape Šufit i vlastitu pjesmu "Kad bi se moglo otputovati"