Ženska revolucija u Iranu: Pale hidžabe, režu kosu, a slobodu plaćaju vlastitim životom

Bacajući marame i hidžabe u vatru, plešući raspuštene kose pred naoružanom policijom i vojskom, pružajući tako neviđene slike prkosa i otpora klerikalnom establišmentu u kojem su zarobljene već nekoliko desetljeća, mlade Iranke na čelu su demonstracija koje traju već 11 dan.  Sad već krvavi prosvjedi, koji su prema nekim izvješćima odnijeli i preko 50 života, ne pokazuju znakove smirivanja, a čini se kako se njihov opseg iz dana u dan sve više širi, u sve više iranskih gradova. 

Iranke su već ranije sudjelovale u prosvjedima protiv autoritarnog vodstva, no nikada ranije nisu bile iskra, vođe i pješakinje odjednom. Katalizator takvog masovnog otpora bila je smrt 22-godišnje Kurdkinje Mashe Amini nakon što ju je 16. rujna ''moralna policija'' uhitila jer nije 'dovoljno čedno' pokrila kosu. Tijekom uhićenja, njenoj obitelji su poručili da će im vratiti kćer nakon 'preodgojne sesije', no Masha je nekoliko dana kasnije umrla u bolnici nakon što je pala u komu. Iako su mnogobrojni svjedoci potvrdili da je djevojka pretučena od strane policije, iransko Ministarstvo unutarnjih poslova demantiralo je takve optužbe te javno obznanilo kako je Masha umrla prirodnom smrću. No javnost ovog puta više nije imala tolerancije, a njeno lice postalo je zaštitni znak otpora represivnom iranskom režimu, višegodišnjem ugnjetavanju, maltretiranju i diskriminaciji žena u toj islamskoj državi. 

PROSVJEDI ZBOG SMRTI 22-GODIŠNJAKINJE Žene u Iranu šišaju kosu i pale hidžabe u znak protesta: Ovo je ženska revolucija, stop teroru!

Već prve noći prosvjeda, više od 50 žena uhvatilo se za ruke kako bi blokirale raskrižje pozivajući i muškarce da im se pridruže. Jedan čovjek zapalio je lomaču, a žene su, jedna po jedna, skidale svoje hidžabe, mahale njima uvis i bacale ih u plamen. Neke su rezale svoju kosu, a neke brijale cijelu glavu uz pljesak gomile koja je uzvikivala "zan, zendegi, azadi" ili "žena, život, sloboda".  Stotine prosvjednika, reformističkih aktivista i novinara uhićeni su od početka nereda, a policijske snage nisu se, osim sile, susprezale upotrijebiti i vatreno oružje prema nenaoružanim civilima, većinom ženama. Mnoge od njih svoj prkos platile su životom.

Politika degradiranja žena i apsurdnih zakona

U više od četiri desetljeća, iranska država ugušila je mnoge prosvjede, počevši od onih koje su predvodili suparnici koji su se borili za kontrolu nad zemljom nakon bijega iranskog šaha Mohammeda Reze Pahlacvija, koji je ujedno imao i otporu SAD-a 1979. godine. Dvije godine nakon toga, odnosno nakon uspostave Islamske države, Iranom su zavladali ultrakonzervativni muslimanski svećenici koji su od žena zahtjevali da u vladinim uredima moraju nositi maramu, a nedugo zatim su od svih žena i djevojčica starijih od 9 godina uveli obvezu nošenja hidžaba u javnosti. 'Prikladno odijevanje' pravdali su šerijatskim zakonom, a hidžab, prema njihovim uvjerenjima, štitilo je žensku čednost i čast. 

Kako bi 'sačuvali' čednost i čast žena, vlasti su uvele i moralnu policiju koja svake godine kazni ili uhiti nekoliko tisuća Iranki zbog 'neprikladnog odijevanja'. Njihova je misija, nerjetko i samovoljna, uhvatiti žene koje pokazuju previše kose, koje su previše našminkane ili pak pokazuju previše kose. Kazne za kršenje moralnih pravila uključuju novčanu kaznu, zatvor ili bičevanje, a nerijetko i smrt. 

TRI DANA NA ULICAMA U Iranu žestoki prosvjedi nakon smrti djevojke (22) u pritvoru, petero je ubijeno

No tiranija žena u ovoj državi, ali i na cijelom Bliskom istoku seže puno dalje od obveze nošenja hidžaba. U Iranu obiteljsko nasilje nije zabranjeno zakonom, a ubojstva žena ''iz časti'' se uvelike toleriraju, dapače, i poželjna su, ukoliko muškarac tako procijeni. Nadalje, zakoni također dopuštaju da djevojčice uđu u brak već s 13 godina, ili čak s 9 ako imaju pristanak svog oca. Isto tako, žena se ne može razvesti od supruga bez njegovog pristanka, ukoliko se to i dogodi, sudovi najčešće skrbništvo nad djecom dodjeljuju muškarcima. Ženama je, primjerice, zabranjen i ulazak na stadion, a u autobusu moraju sjediti na zadnjem dijelu, dok mogućnost obrazovanja na području inžinjerstva ili pak programiranja im je zabranjena... 

Sloboda egzistiranja žena u Iranu, dakako, varirala je sukladno onim tko je na vlasti pa su tako pod vladavinom bivšeg predsjednika Hassana Rouhanija od 2013., mlade Iranke uspjele doživjeti određeni stupanj fleksibilnosti. Moralna policija bivala je manje stroža, a duga kosa sve više je vijorila ispod sve labavijih marama. Žene su tad imale slobodu nositi više šminke i kraću odjeću, a tamne materijale zamijenile su onim šarenim. Posljednjih godina neke žene su se usudile otići i korak dalje pa skinuti marame u javnosti, primjerice u restoranima ili tijekom vožnje u automobilima. No otkako je ultrakonzervativac Ebrahim Raisi postao predsjednik 2021., sustavno je postrožio provođenje strogih društvnih i vjerskih pravila. New York Times piše kako je Raisi u srpnju ove godine naredio svim odgovornim subjektima i institucijama da osmisle strategiju za pojačanu primjenu hidžaba jer kršenja ''nanose štetu vrijednostima Islamske Republike i promiču korupciju''. Sredinom kolovoza je i povećao kazne za žene koje krše pravila, ne samo u javnosti već i na internetu. 

Vođe šute, a narod sve glasniji

Upravo takvi, radikalni postupci iranskog predsjednika Raisija uz punu potporu Vrhovnog vođe Alija Khameneija, potaknuli su još veću napetost i nasilje mjesecima ranije od smrti Mashe Amini. Pooštravanje kazni i uvođenje veće kontrole, rezultiralo je većim terorom, a društvene mreže preplavili su videozapisi koji su prikazivali moralnu policiju kako vrijeđa, tuče i vuče žene u kombije kako bi ih poslali na ''preodgoj''.  

BRUTALNOST REŽIMA Prosvjedi u Iranu: Najmanje 35 mrtvih, policija puca po ljudima

Smrt 22-godišnjakinje, žrtve samovolje islamskih patrijarhata, bila je kap koja je prelila čašu ne samo ženama već i dobrom dijelu muške populacije koji su podržali prosvjede. Što nije ni čudno jer u brojnim istraživanjima ranijih godina, uključujući i istraživanje nizozemske agencije Gamaan, pokazuju da više od 50 posto Iranki te čak 75 posto stanovništva protivi se nošenju hidžaba.  Bitno je naglasiti da je u ovom slučaju hidžab tek simbol koji je žene u Iranu stavio u prvi plan, a otvorio uvid u problematiku svih vrsta diskriminacije, ali i podređivanja s kojima se ondje suočavaju. Kao takav, podsjetnik je svim ženama da su lišene autoriteta i mogućnosti da same donose najosnovnije životne odluke. 

Prosvjedi i neredi i dalje se u velikoj mjeri nastavljaju u čak 80 iranskih gradova, a isječci i slike koje kruže po društvenim mrežama pokazuju kako prosvjednici jure interventnu policiju i agente u civilu, pale automobile i policijske postaje, dok policija u pratnji paravojnih Basij snaga uzvraća palicama i metcima. Vrhovni vođa Khamenei i predsjednik Raisi od početka nereda ignoriraju cijelu situaciju i rijetko se pojavljuju u javnosti, a Iranke i Iranci su i pod cijenu života odlučili iskazati nezadovoljstvo zbog situacije u državi, počevši od ekonomije u kolapsu, korupcije, zagušljive represije pa na koncu i društvenih ograničenja koje je postavila šaćica islamskih svećenika. Kako god završilo, pokret #mashaamini postao je globalan, a žene, ali i političari, slavne osobe i sportaši diljem svijeta masovno daju podršku iranskim ženama, koje su možda, nakon mnogo desetljeća skrivanja napokon postale vidljive.