Želite da mladi više glasaju? Uvjerite ih svojim djelovanjem da vrijedi izaći na izbore

U dva najveća hrvatska grada, Zagrebu i Splitu, na političkoj su se sceni dogodile tektonske promjene. Vlast su preuzeli ljudi koji nisu dio već postojećih dugogodišnjih političkih struktura, ali i opcija koje igraju na žestoki populizam.

Takve opcije, koje se probijaju prvenstveno agresivnim kampanjama stvaranim na dezinformacijama i trumpovskom iskrivljavanju argumenata, posljednjih su nekoliko izbornih ciklusa i u Hrvatskoj doživjele veliki uzlet. No kako vidimo i po jučerašnjim izborima, i dosta brzi pad. Posebno kad, kao kod Živog zida i Škore, iza populizma nema suvisle ideje upravljanja državnim projektima ili lokalnim zajednicama. Pa ipak, upravo ti populistički pokreti, kakvi trendovski haraju i globalnim politikama, često uporište nalaze u glasovima najmlađih birača. Na predsjedničkim izborima prije šest mjeseci, primjerice, prema podacima agencije Ipsos Puls, svaki treći mladi birač od 18 do 30 godina koji je izašao na izbore u prvom krugu zaokružio je Miroslava Škoru.

U drugom krugu njih 51 posto glasao je za Kolindu Grabar Kitarović. I tu se, potvrđuju istraživanja, primjerice, europski projekt MYPLACE, ne radi o neznanju ili nezainteresiranosti, nego prvenstveno o nezadovoljstvu. Nezadovoljstvu kakvo rađaju uvijek iste politike, kao i potpuni nedostatak interesa političkih elita za mlade. Ne samo za njihove probleme, nego i za njihove ideje, razmišljanja, poglede na svijet. Hoće li to i mogu li uopće mijenjati nove političke struje čiji su predvodnici Tomislav Tomašević i Ivica Puljak? I da se ne zavaravamo, njih su prije mladih odabrali njihovi roditelji te djedovi i bake.

No njih dvojica, za razliku od dosadašnjih vodećih struja, ipak bolje poznaju svijet mladih. Tomašević oko sebe godinama okuplja mlade, a Puljak posvećuje dobar dio svoga rada upravo najmlađima. A način na koji mogu privući nove mlade birače na sljedeće izbore je da u ove četiri godine grade svoje zajednice u smjerovima koji će nas konačno postaviti na kartu 21. stoljeća.

Ne treba to značiti samo, primjerice, odustajanje od političkog nametanja ravnatelja u školama. Neumoran rad, civilizirano ponašanje, preuzimanje odgovornosti, ali i priznavanje kritike te realnih problema (Puljak je već najavio suočavanje s ekološkim izazovima) možda nas i dovedu do toga da mladima za četiri godine možemo reći:

“Evo, ovako pokazuješ nezadovoljstvo”. Biranjem bolje, a ne opcije koja se jače kiti lažnim perjem.