Voljela bi se vratiti svojim uspomenama, koje je skupljala desetljećima, a na pitanje boji li se korona virusa, kaže da za sebe više nema straha, ali joj je žao mladih koji umiru
NAKON 84 GODINE
Zbog potresa ostala bez doma: 'Ni bombe nisu bile tako jake'
- Treslo se kao da su bombe padale, takav sam osjećaj imala! Jako sam se bojala, puno više nego kad su bombe na Zagreb stvarno i padale!, još je uvijek u šoku Ana Kovač (95), koja je nakon potresa morala iseliti iz svog stana u Medulićevoj ulici.
Njezin dom, u kojem živi od davne 1936. godine, priča nam, jako je oštećen, sa stopa se odlomio velik komad, popucali su zidovi, stan je pun prašine. Ovo je bio najgori trenutak u njenom životu, sigurna je gospođa Ana, a pamti štošta.
POGLEDAJTE VIDEO
- Pamtim i savezničko bombardiranje Zagreba 1944., i mogu vam reći da je potres bio gori! Ili sam ja samo tad imala 19 godina, bila je to mladost-ludost pa mi ništa nije izgledalo strašno!, uspijeva se gospođa Kovač i nasmijati.
Smjestila se kod svoje nećakinje Zdravke Kozarić u Sloboštinu, i sretna je što je izvukla živu glavu.
- Spavala sam kad je počelo tutnjati, ljuljati me. Imam u sobi veliki stakleni luster, strašno sam se uplašila da se svo to staklo ne rasprši po meni. Ustala sam iz kreveta, i nisam znala kud. Otišla sam u hodnik, koji je isto bio pun stakla. I vrata po stanu su starinska, od stakla i drva, ni pod njima nisam mogla ostati, nastavlja gospođa Ana.
Preko piđame je, nastavlja, samo navukla "šlafrok", i izašla iz stana.
- Joj, u mraku sam se obukla, sve naopak', možete misliti kako je to izgledalo! Tapkala sam u toj prašini, bez upaljenog svjetla, došla nekako do vrata, na koja mi je lupala prva susjeda, a i Zdravka me odmah već zvala. Sa susjedom sam sišla niz naše stare drvene stube, prisjeća se jučerašnjeg jutra starica, kaže najgoreg u životu.
Otišle su do HNK, gdje se okupilo puno ljudi, i brzo je po nju stigla rodbina.
- Ma znate što, toliko mi je žao moga Zagreba!, tužna je gospođa Ana, koja je u glavni hrvatski grad stigla kao 11-godišnja djevojčica. Bio je to divan, čist, "beli Zagreb grad", prisjeća se.
Njena je majka Tonka u Medulićevoj radila kao kućna pomoćnica jednome bračnom paru, koji nije imao djecu. Toliko im je prirasla k srcu, da su joj predložili da u Zagreb, iz Slavonije gdje je djevojčica odrastala, dovede i svoju kći, Anu.
- Odrasla sam u Adolfovcu pored Podravske Slatine, i u Zagreb sam došla u domaćinsku školu u Varšavskojulici. Poslije škole sam se zaposlila u poduzeću Rave za izradu kozmetike, imala sam 16 godina, i radila kao šegrtica. Kad sam došla, sa sela, nisam znala ni telefon držati, na uho sam stavljala onaj dio u koji se pričalo pa su mi se smijali!, vedro nam govori.
POGLEDAJTE VIDEO
Pokretanje videa...
00:21
Vrlo je brzo postala glavna telefonistica, ali onda i dala otkaz jer je "nisu dovoljno cijenili", smije se. Zaposlila se zatim u MIhanovićevoj ulici u socijalnom osiguranju.
- Kad su počele padati bombe, bježali smo u tunel između Raićeve i Mesničke, pa poslije kući, ali nisam to tad tako strašno doživljavala, kao potres jučer, kaže gospođa Ana, koja je s majkom u stanu u Medulićevoj ostala i nakon što su vlasnici preminuli.
Otad iz svog doma nije nikad selila, dodaje. Točnije, nije se "nikam' mešala", kaže. I voljela bi se tamo vratiti - svojim uspomenama koje broje njena mnoga desetljeća. Pitamo je boji li se i korone, pa odgovara kako za sebe više nema straha, ali joj je jako žao što umire toliko mladih ljudi.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
