Zašto su rodina gnijezda preživjela sve strašne oluje i nevremena u ljudskoj povijesti

Neki su portali u danima nakon nevremena objavili vijest o rodinom gnijezdu u Slavoniji koje je, za razliku od tolikih građevina i krovova podignutih čovjekovom rukom, izdržalo nalete vjetra. Ponegdje vijest je pojačana naslovom: “Čudo u Slavonskom Brodu”. Na Hrvatskome jezičnom portalu, publici najbližem i najpouzdanijem rječniku hrvatskoga jezika, tom virtualnom spomeniku velikom našem jezikoslovcu Vladimiru Aniću i njegovu uredniku i nakladniku Slavku Goldsteinu, ovako je objašnjena riječ čudo: “1. biblijski, pojava ili čin u kojem se vidi djelo Boga mimo prirodnih zakona. 2. nešto što se događa mimo očekivanja, predviđenog toka ili prirodnih zakona. 3. razgovorno, neobrazložen postupak ili čin.”

Premda vijest o rodinom gnijezdu nije s vjerskih portala, najbliže bi bilo značenje pod brojem jedan, koje i jest, po Aniću, primarno. Premda autori članka i njegova naslova u Boga po svoj prilici ne vjeruju, ili nemaju nakanu da pripoviješću o rodinom gnijezdu kod Slavonskog Broda potvrđuju Božju svemoć, i člankopisac i naslovljač očito smatraju da iza činjenice da se na strašnome vjetru održalo gnijezdo načinjeno od grančica stoji neka neobjašnjiva sila. Ateisti i sekularisti tu će silu u javnome govoru obično imenovati kao - Slučajnost. Ono što je za vjernika Bog, to je za nevjernika Slučaj. Slučaj je Bog bez obličja. Pa kao što je vjerniku Božja volja nespoznatljiva, tako ni nevjernik nije u stanju predviđati slučajnosti. O razlici između Boga i Slučaja govori teologija.

Ono što urednici portala nisu znali, jer da jesu onda ne bi ni objavili vijest o “čudu u Slavonskom Brodu”, jest da nevrijeme nije preživjelo samo ovo gnijezdo. Preživjela su i sva gnijezda oko Zagreba, a njih je, naročito oko Kanala Odra, na stotine. U četvrtak, jutro po nevremenu, u gnijezdu koje se nalazi u centru Lukavca, na rubu Turopolja, mirno su sjedile obje rode. Ove godine nisu im se izlegli rodići. I takvih godina biva, to je normalno. Ali njih dvoje tog jutra, kao ni bilo kojeg drugog od svih jutara ovoga ljeta, nisu bili uznemireni. Dom im je bio nedirnut, nije se, unatoč olujnom vjetru, pomaknula nijedna jedina grančica. Tako je i drugdje, u svim gnijezdima u našemu kraju. Šteta što to novinari i njihovi urednici nisu stigli primijetiti. Na ljude koji žive pokraj roda, svakodnevno ih viđaju, pa se o njima pomalo i brinu, kao što se brinu i o nekim drugim svojih sugrađanima, prizori nedirnutih rodinih gnijezda jutro nakon nevremena djeluju umirujuće. Možda i ne znaju zašto, ali doista djeluju umirujuće.

To što su se na nevremenu održala gnijezda naših roda potvrđuje da samo nevrijeme nije bilo “neviđeno”, niti je bilo izvan iskustva rodinske civilizacije. Za razliku od civilizacije ljudi, koja je zapisana u knjigama, i pohranjena u arhivima i bibliotekama, civilizacija ptica zapisana je u ptičjim genima. Čovjek je obdaren sviješću, iz koje proizlazi i njegova mudrost i kreativnost. Svijest ga pokreće da gradi kuću. Granice njegove svijesti su nešto šire od granica njegove civilizacije. Ali u usporedbi s civilizacijom roda, čovjekova civilizacija mlada je i neiskusna. To je razlog zašto rodino gnijezdo, načinjeno od grančica mnogo lakših od vjetra, nevrijeme ne može odnijeti, a raznosi ljudske građevine načinjene od cigle, željeza, stakla i betona, i učvršćene u skladu s čovjekovim civilizacijskim saznanjima. Od roda bi se, dakle, ponešto moglo i naučiti kada bi bilo dovoljno strpljenja za razgovore s njima i s njihovim iskustvima.

U konstrukciju rodinog gnijezda upisana je mogućnost upravo ovakvog nevremena. Činjenica da su gnijezda ostala stajati jasno potvrđuje da nevrijeme nije “neviđeno” i da se nije dogodilo ništa što nadilazi iskustvo krajeva u kojima živimo. S druge, pak, strane činjenica da se dogodilo nešto što se ne događa često razumne će ljude upozoriti na negativan utjecaj najbogatijeg dijela našega svijeta na klimu, koji se odvio u posljednjih stodvadeset godina. Bila je to, naime, cijena komfora u kojemu danas žive najbogatiji, a koji bi, posve prirodno, za sebe htjeli i oni siromašniji, pa danas oni iz sve snage atakiranu na klimu, na zrak, na nebo. Razumno je vjerovati da je to put u samouništenje. Ali to onda ne može značiti da bi siromašni trebali pristati na to da ostanu siromašni, jer tako išće naša majčica Zemlja. Bogati bi sa siromašnima trebali podijeliti svo svoje bogatstvo, e samo da siromašni prestanu atakirati na klimu. Iza te podjele stajala bi mudrost roda, ali bi ona bila protivna logici kapitalizma. Ta podjela svjetskog bogatstva za spas Zemlje od pregrijavanja po svojim bi posljedicama podsjećala na socijalističku revoluciju.

Naravno, slobodni smo da ne vjerujemo u klimatske promjene. Ta je sloboda slična slobodi hrvatskih portala koji su među stotinama i tisućama rodinih gnijezda koja su se održala na nevremenu odlučili da postoji samo ono jedno - u Slavonskom Brodu. Ta je sloboda nezavisna od činjenica, a sve u ime svetoga ljudskog prava na vlastito mišljenje, te slobodu svijesti i savjesti. Sloboda od činjenica je najperfidniji oblik ropstva, jer njome čovjek odustaje od biblioteka i arhiva, te od tekovina vlastite civilizacije. Slobodom od činjenica čovjek postaje životinja lišena civilizacije. Veoma opasna životinja, nalik smrtonosnoj bakteriji.

Trenutak u kojem će nevjerovanje u klimatske promjene prestati da bude važno onaj je trenutak u kojemu će se nad Zagrebom i Hrvatskom - te, što je važnije, nad svijetom - pojaviti nevrijeme koje će raznijeti rodina gnijezda. Tad nastupa pustošenje Zemlje i njezina ukupnog biotopa, izazvano djelovanjem smrtonosnih parazita. Iz perspektive Zemlje, koja u tom trenutku konačno biva nadređena perspektivi čovječanstva, ti smrtonosni paraziti Zemlje su ljudi. Nakon konačnog pustošenja, koje podrazumijeva uništenje ljudske civilizacije, kao i većine biljnih i životinjskih civilizacija, nastaje neki novi svijet, o kojemu mi nećemo nikada ništa saznati, naprosto zato što nas neće biti. I sve to je vrlo jednostavna i predvidljiva pripovijest. Ujedno, posljednja pripovijest ispričana čovjekovim jezikom.

Teoretski, postoji i alternativno rješenje. Umjesto neke vrste preraspodjele svjetskog bogatstva u ime klimatskog i ekološkog spasa Zemlje, moguće je, pa možda i predvidljivo, a s kapitalističkog stanovišta i mnogo prihvatljivije, nešto što se naziva eko-fašizmom. Bogati su, naime, već dovoljno bogati i naoružani, te usto ispunjeni osjećajem civilizacijske i kulturološke superiornosti, da siromašne u ime plemenitih razloga opstanka Zemlje pretvore u roblje. Jedne da porobe, druge da pomore glađu, bolešću i neznanjem. I da onda žive u miru i blagostanju, na biciklima, kao vegani, u skladu s diktatima majčice Zemlje, osluškujući mudrost insekata, ptica, oposuma… Naravno, takvo rješenje nije ništa moralnije i ispravnije od rješenja kakva su nudili Hitler i svi njegovi povijesni prethodnici. Uništenje slabijih u ime vlastite snage prastara je čovjekova navada i ideja za rješenje svakog problema.

Oko nas je još uvijek čudo rodinih gnijezda! Mudri Vladimir Anić, koji je hrvatskim jezikom vladao poput rode, čuvajući u njemu cjelokupno njegovo iskustvo, u svom je rječniku, pa tako i na Hrvatskom jezičnom portalu, sačuvao i još jedno značenje riječi čudo, tako da je rečenica “Oko nas je još uvijek čudo rodinih gnijezda!” zapravo dvoznačna. Ona istovremeno znači da su rodina gnijezda čudo Božje, izuzetak od nečega što nam je obično, ali i da je tih gnijezda mnogo. Čudo je gnijezda po Aniću znači i mnogo je gnijezda. Za ovo značenje zna i danas svaki razgovorniji bosanski, hercegovački, lički seljak. Ono je važno, jer bez njega smo mutavi. A mutavost je prvi korak u nestanak. Pustošenje jezika prethodi pustošenju svijeta.

Stoga treba vjerovati u čuda, i da će ljudi za svoje dobro skloniti rešo na kojem kuhaju zemlju. I da će onda živjeti poput roda, bez potrebe za onim viškom bogatstva u kojem ionako nisu u stanju uživati.