Zašto sam ispričala svoju bolnu priču o pobačaju? Za sve buduće Suzane, Mirele, ranjene žene...

San svake žene nije osvanuti na naslovnici najčitanijih dnevnih novina, ogoljavajući svoju intimu i bol. Mogla sam reći odlučno ne kad me Denis nazvao za ovu temu. Mogla sam te sve mučne detalje zadržati u krugu svoje tri prijateljice i dva svećenika koji znaju za to.
Mogla sam zadržati u onom roza fasciklu na kojem piše "Meri".
Spremiti sjećanja, slike i plakati kad me nitko ne vidi.
Ne pred novinarima, ne pred cijelom Hrvatskom.
Razmišljala sam cijelu noć jel mi to treba. Svjesna da ću, kao i Mirela, biti na vjetrometini dežurnih dušebrižnika i moralista. Velikih kršćana koji se svaki dan ujutro Evanđeljem lupe od čelo a onda prvu osobu koja po njihovom svjetonazoru ne radi kako oni misle da bi trebala, kamenuju.
Poznajem ih... Pune su ih Crkve.
Kao praktičnoj vjernici, koju je vjera u Isusa Krista i Vječni život, spasila najgorih ishoda u priči s prvim djetetom, uvijek mi je na pameti da ne budem farizej.

Mogla sam šutjeti.
Tu noć oko 2 sata ustala sam popiti vode. Hodala sam nervozno po boravku i razmišljala što ću Denisu ujutro reći. 
Čitala sam dan prije o Mireli, proživjela svaku njezinu suzu.
U glavi isprevrtala sva pitanja koja su se meni motala po glavi prije dvije godine i koja sada muče nju.
Ja sam taj dio prošla. Znam kako joj je, kako je tome mužu, kako je tome bratu. Znam što ih i tek čeka. 
Za njih život trenutno stoji. Stao je onoga trena kada su joj na ultrazvuku rekli da je njihova beba teško bolesna.
Nitko od njih trenutno ne živi.
Okupani u svojoj boli pod svjetlima reflektora, neizvjesnosti, preispitivanjem, suzama... Stoje i pitaju se ima li ovoj agoniji kraja.

Čekanje je u ovakvim situacijama strašno. Prije dvije godine čekajući, u naletu histeričnog plača, pitala sam Boga jel me ovako želi naučiti strpljenju.
Jel me ovako želi učiti krotkosti.
Jel me tako voli da mi je nakon tri spontana pobačaja, jednog djeteta s teškoćama u razvoju dao još veće teškoće koje nisu spojive sa životom.
Preklinjala sam ga danima motajući krunicu po ruci i moleći "Božansko milosrđe" , da me prestane voljeti!
Da ozdravi moje dijete.
Da nešto učini. Samo je bila tišina. 

MUČNA ISPOVIJEST Šokantna priča Zagrepčanke: "Radili su mi pobačaj u bolnici dok su druge žene gledale..."

Ja sam imala sreće.
Moja trudnoća nije prešla 22.tjedan.
Moja djevojčica imala je kromosomopatiju i uz nju teške malformacije nespojive sa životom. U tome slučaju ako ne želiš prekid trudnoće, za većinu liječnika nisi normalan.
I najmračnije od svega... Imala sam dijete s višestrukim teškoćama u razvoju koje me čekalo kod kuće.
Kakva tragedija to nazvati srećom. 

Dok su me otpuštali kući, na zadnjem ultrazvuku, doktor za kojeg znam da priziva savjest pogledavši karton i sve one napisane trudnoće i živorođeno dijete s dijagnozom, potapšao me po koljenu i rekao: 
"O, jadna naša Suzana".

Mogla sam doista šutjeti. 
Mogla sam i u slučaju svoga prvoga djeteta začahuriti se u kuću, patiti zbog njegova autizma i žaliti se.
To je najlakše. 
A mogla sam i progovoriti.
Boriti se mada znam da u borbama gineš. Odlučila sam se na ovo drugo. Šutnja... Nikada nije bila moj izbor. Odustati... Nikada neće biti moj izbor.

Dala sam priču Denisu da ju sroči. Sada svi znaju moju tajnu i moju bol. 
Mnogi me više neće gledati istim očima. Za jedne ću biti hrabrost, za druge ubojica. 
Dala sam da sroči našu tugu za tako dugo čekanom, planiranom, od svega više željenom djevojčicom. Našom Meri koja je ime dobila po Majci Božjoj. Koja je bila preposebna za ovaj svijet. 
Meri, koju je jučer, dok sam plačući čitala na glas članak, njezin tata oplakao iz dubine duše.
Iz nas je jučer izašlo sve.
Sva tuga, patnja, praznina koja je ostala iza nje... Sve je izašlo u tim rečenicama.
Bože, kako si ti jaka... Kroz suze mi je rekao dok smo plakali.
Mi, roditelji te male, teško bolesne djevojčice za koju smo odlučili da je manje bolno ako se njezina patnja prekine.
Iako u tome trenutku sve stane.
Sve se zamrači i znaš da naši životi više nikada neće biti isti.
Da ja neću više biti ista žena a on isti muškarac. 
Da ćemo se nastaviti smijati, živjeti, voljeti njezina brata više od svega na ovome svijetu, sjećati se njezinih pokreta, moliti za nju...I buditi se s mišlju da li je moglo i trebalo biti drugačije?

Mogla sam šutjeti. Ne osvanuti na naslovnici. Ne doći danas na posao i gledati sažaljive poglede.
Ne dobiti danas poruku "Ovo od tebe nisam očekivala" s ljutim emotkionom na kraju. 

Mogla sam ovu priču ostaviti samo sebi ali sam ju dala van. Za sve buduće Suzane, Mirele, za sve ranjene majke, kćeri, sestre... Za sve one koje će ovaj sustav, ovo društvo staviti na vjetrometinu gađajući ih lažnim moralom. Pametujući im dok se nabacuju njihovom boli.
Bolom njihove nerođene djece.
Sve to u državi koja ne brine ni o živoj i zdravoj djeci! U državi koja nema palijativnu njegu za rođenu bolesnu djecu!

Za sve buduće žene koje se lome pod težinom dijagnoza nespojivih sa životom, kojima se srce raspalo na tisuće komadića pod osjećajima straha i krivnje i kojima se ne dozvoljava samo jedno što traže...Izbor.

Jer tuga će na kraju ostati samo njima. Zauvijek.