Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?

Tržnica, pijaca, placa. Za mene prva bila je placa, najprije u Dubrovniku, krajem šezdesetih, kod tetke Lole, stara placa na nekoliko dječjih koraka od kuće na Bunićevoj poljani, pa placa u Makarskoj, na koju smo išli iz Drvenika. Miris dubrovačke place i miris kolača kod Cele nedostaju mi od tog iščezlog grada. Poslije toga bila je pijaca u Sarajevu, u ratu čuvene Markale. A tržnicom u Sarajevu zvala se samo lijepa natkrivena građevina mliječne i mesne tržnice, nekoliko desetaka koraka od Markala, s druge strane Titove ulice. Poslije toga Zagreb, tržnica Dolac, neusporedive arhitektonske ljepote, i tržnica na Utrini, koja mi je, mjereno kriterijima vlastitog životopisa, najdugovječnija pa prema tome i najvažnija od svih tržnica, pijaca, placa.

Sredina i kraj listopada oduvijek su bili najuzbudljivije tržničko razdoblje u godini. Vrijeme je to kada se kiseli kupus, pa iz unutrašnjosti krenu FAP-ovi i tamići, do vrha puni odrubljenih kupusovih glava. Taj kupus se u jezicima naših mediteranskih svakodnevica oduvijek nazivao - bijelim. Postojao je još i modri kupus, koji se zvanično, te u razgovorima sa svijetom nešto udaljenijim od mora, nazivao raštikom. Hercegovci i Crnogorci raštiku nazivaju raštanom.

Bijeli kupus za kiseljenje kupovao se u jutenim vrećama, te u onim mrežastim plastičnim vrećama koje su od nekih godina, mislim da je to bilo sredinom sedamdesetih, zamijenile jutu. U istim takvim vrećama kupovale su se crvene paprike roge i patlidžani - koje smo mi nazivali balancanama - za kiseljenje i za pečenje ajvara. Kupus se kiselio od sredine listopada, ili je ovom prigodom, možda, bolje reći novembra. Ajvar se pekao, i paprike kiselile odmah nakon toga. Zelene i žute paprike, koje su dolazile iz Hercegovine i Dalmacije, kiselile su se na jedan način, a crvene makedonske paprike roge na drugi način. I jedne, i druge pomoću octa ili esencije. Zelene paprike bi se još i punile kupusom, pa bi ih se tako kiselilo. A roge bi se obično kiselilo po srbijanskom receptu, s bijelim lukom. Takve kisele paprike nazivale su se, ako bismo se izvornih govora držali, belolučane paprike. Na tržnicama bi sredinom listopada svud naokolo bila i brda jabuka i krušaka, uglavnom starih sorti, dobrih za trap i za zimsko skladištenje. I bilo bi, naravno, na sve strane i grožđa. Stolne, kao i vinske sorte, ali svo to grožđe pristizalo je iz naših krajeva, te iz Makedonije. Okusom se, kao i kruške, te jabuke, razlikovalo od talijanskog grožđa, koje je bilo mnogo krupnije i tvrđe, ali tupog i praznog okusa, i moglo je tjednima stajati a da ne istrune. Talijansko grožđe u ta je vremena bilo nalik onom plastičnom voću iz košara koje su ukrašavale kuhinje i dnevne boravke. Kasnije će tek stići grožđe iz Perua i Južne Afrike…

Listopad se na zagrebačkim tržnicama održao i u poslijeratna vremena. U neka doba vratile su se makedonske crvene paprike roge i na Dolac, Trešnjevački plac, Utrinu. Dalmatinski patlidžani dobro su zamjenjivali makedonske. Još su početkom tisućljeća živi i aktivni bili Zagrepčani i Zagrepčanke koji su znali kako se, a i zašto, pravi domaći ajvar za zimnicu. Za razliku od vina i rakije, koji ne bi trebali biti domaći, jer je vino uvijek i posvuda bolje ako ga pravi netko tko je za to stručan i tko raspolaže svom potrebnom infrastrukturom i tehnologijom, ajvar je, kao i kisele paprike, uostalom, nešto što pripada kućnom domaćinstvu, nešto što je u neku ruku objedinjujući element svakog doma. Po tome kakav je u nekoga ajvar moglo se saznati dosta o tome i kakav je netko po naravi, kakvim životom živi, ili barem čime se hrani i koliko mu je hrana važna. Ajvar se nije kupovao u samoposluzi, kao ni kiseli kupus, uostalom…

Sve do nedavno, na zagrebačkim je tržnicama bilo i domaćih jabuka, i dalmatinskog grožđa, kao i onog groznog kontinentalnog grožđa, koje nazivaju izabela. Bilo je svega čega i bilo i nekad, samo manje, oskudnije i nekvalitetnije. Ali bilo je! Odumiranje zagrebačkih tržnica započinje u vrijeme kada dva-tri dominantna lanca prehrambenih trgovina preuzimaju cjelokupno tržište. Turistička monokultura sasvim je pokorila Dalmaciju, poticaji (mahom lažni i fiktivni) u poljoprivredi dodatno su korumpirali male proizvođače, iz Slavonije odavno na tržnice ne dolazi više ništa ili skoro ništa, a uvozna roba sa tržničnih štandova sve brojnijih nakupaca ne razlikuje se od robe u Konzumu, u Sparu ili u Plodinama. Ni po čemu, osim po tome što je počesto skuplja nego u samoposlugama.

Ali, bez obzira na sve to, sve do uvođenja eura tržnice su se nekako održavale, bilo stoga što ih ljudi iz navike obilaze, bilo stoga što se još uvijek moglo kupiti ono čega je oduvijek bilo. Naprimjer, crvenih makedonskih paprika za ajvar ili grožđa koje nije iz Perua, Južnoafričke Republike i Italije. A onda je stigao taj nesretni euro, s kojim je naglo nastupila smrt tržnica. Uvođenje eura u Hrvatskoj teški je infarkt za tržnice, pijace, place. Cijene pojedinih proizvoda više su po dvjesto-tristo posto nego što su prethodno bile. Na primjer, plastična kutijica u koju stane stotinjak ili stopedeset grama malina, na tržnici košta šest ili sedam eura. Ta ista kutijica koštala je deset ili petnaest kuna. Uvozne maline će se, kao i borovnice ili kupine, u Konzumu, ipak, jeftinije dobiti. Slično je i s drugim voćem i povrćem. A onoga čemu je, valjda, nemoguće nabiti cijenu, toga na tržnicama ovog listopada više ni nema. Nigdje glavica kupusa za kiseljenje, nigdje makedonskih roga. A u ribarnicama, koje postoje pri svakoj tržnici, za skupe se novce prodaju sumnjivo fluorescentne fete lososa i sivoljubičaste premasne fete tune iz uzgoja, patagonijske čudovišne lignje, uzgojene orade s nekakvim naljepničicama, kao na ekuadorskim bananama. A srdele, gdje su nestale srdele? U vrijeme lovostaja ih, naravno, nema, ali na koliko se to produžio lovostaj?

Pustoš na tržnicama, koja je odavno već jako vidljiva i na Dolcu, prvi je put nastupila za vrijeme epidemije i protuepidemijskih mjera Božinovićeve i Beroševe infektološke hunte. To je bilo i vrijeme prvih eksperimenata s divljanjem cijena. Nakon što je stvar s uvođenjem eura zakovana, pojavio se i novi fenomen. U ona stara vremena nakon vikenda znalo bi se da je u ponedjeljak manje trgovaca na tržnici, da su pojedini štandovi prazni, da je manje onih koji prodaju svoje proizvode. Nakon uvođenja eura, na Utrini već zna biti ponedjeljaka kad je aktivno jedva dvadesetak posto štandova. Ali već je i utorak poput ponedjeljka, a ni srijeda nije bolja. Tim danima na tržnici su isključivo nakupci, te dvije-tri žene iz gradske okolice, koje sve sitnije trguju svojim proizvodima. I svi se, malo-pomalo, navikavaju da je tako. U osnovi, radnim danima sve manje je razloga da pođemo na tržnicu, pijacu, placu. A petkom i subotom, s tržnice, pijace, place vraćamo se razočarani. U jednom trenutku moglo bi se nešto dogoditi u našim glavama, pa da nas navika naprosto prođe. Ionako već odavno tamo nema onog po što smo nekad dolazili. Nestane li s Utrine Zadrana, nestane li gospođe Marije, a onda i Tee, odu li negdje Dražen i Šeki, i onih još nekoliko gospođa i gospode što trguju po štandovima, moglo bi nestati i onih najvažnijih, socijalnih razloga zašto na tržnicu dolazimo.

U svemu ovom postoji još jedan problem. Ako odete samo do Trsta, vidjet ćete kolika je velika razlika između onog što za istu valutu i isti novac možete dobiti na zagrebačkoj ili pulskoj tržnici, te u tršćanskim samoposlugama, tržničicama, piljarnicama, ili u golemoj i - navodno - skupoj delikatesnoj trgovini Eataly. Kažem, navodno skupoj, jer je ono što je u Trstu od hrane skupo, u pravilu manje košta od onog što u Zagrebu ili Puli nije skupo. Ali važnija je razlika u nečemu drugom: ovog sam ljeta, od prvih krupnih petrovača, sve do malenih, iznutra jarko crvenih zimica, kojih bi trebalo biti do kraja rujna, uzalud po zagrebačkim tržnicama kupovao smokve. Uzalud, kažem, jer je godina, navodno, bila loša, pa sam grdne novce dao za nešto što uglavnom nije valjalo ništa. I pritom sam se još nakupovao nekakvih gadnih i bezukusnih divljaka, debele, tvrde kore, koje skoro da su bile nejestive. Ali kako sam ovisnik: nastavio sam po Konzumu kupovati i uvozne ljubičaste smokve, iznutra odstajale, nekako strvinaste, kao da su tjednima trunule po hladnjačama masovnih grobnica za egzotično voće, te sam se skoro svakodnevno razočaravao.

I onda smo neki dan u Trstu, u delikatesnoj trgovini Eataly, na samoj gradskoj rivi, kupio pola kile sitnih, zelenkastih smokava, čisto da me želja mine, jer sam mislio da ne valjaju ništa. Okusio sam jednu dok sam već vozio preko Krasa, prema Ljubljani. I ta smokva je imala okus kao da smo u 1975, i kao da je maloprije ubrana s grane u Drveniku. Samo što joj nije potekla njezina bijela smokvina krv… I onda sam pomislio da bismo i po uvozno voće i povrće morali u Trst. Zašto nakon uvođenja eura odumiru hrvatske tržnice? Ustvari, zašto to nitko ne primjećuje?