Zašto Mato Franković ne bi na zatvaranju Dubrovačkih ljetnih igara ponovio govor iz Ciste Velike?

Svoj govor gradonačelnik Dubrovnika završio je, da ponovimo, ovim riječima: “Dvije rečenice nikada neće biti staromodne i koje će nas pozivati na ono što je ključno, a to je da budemo spremni obraniti svoju Domovinu. A te dvije rečenice, i s time ću završiti, su: ‘Bog i Hrvati’ i ‘Za dom spremni’”. Jest da rečenice nemaju subjekta i predikata, jest da smo u svojoj naivnosti mislili da su hrvatski jezik i kultura još uvijek u stanju proizvesti gramatički i sadržajno kompleksnijih rečenica, ne može se reći da Mato Franković (1982.) ovim rečenicama, naročito drugom po redu, nije vrlo precizno deklarirao vlastiti svjetonazor, ali i svjetonazor svojih birača.

Kasnije je pojašnjavao, pa je rekao: “Bog i Hrvati i Za dom spremni rečenice su koje su u Domovinskom ratu vodile mlade heroje u borbi za obranu Hrvatske i zbog njihove žrtve mi danas živimo u slobodnom gradu Dubrovniku i Republici Hrvatskoj”. I još je rekao “kako osuđuje u svakoj prigodi ustaški režim i Pavelića koji je napravio takvu štetu Hrvatskoj da tu ne treba tražiti ispravnost u njegovim postupanjima”, pokušavajući da odvoji “rečenicu” koju izgovaraju ustaše u Drugome svjetskom ratu od “rečenice” koju izgovaraju “mladi heroji” u Domovinskom ratu. Pritom se pravi naivan, pa, kao, ne zna da je u Glavnom stanu HSP-a visila slika Ante Pavelića, da je prisega HSP-ove stranačke vojske iz 1991. imala istovjetan ili vrlo sličan tekst, ceremonijal i insignije kao ustaška prisega, te da su, na kraju krajeva, poklič Za dom spremni i uzeli zato što je to bio ustaški poklič. Pritom, kad čovjek sluša sva ta pojašnjenja, učini mu se da Franković delegitimizira sve one hrvatske vojnike i branitelje iz 1991. i svih sljedećih godina, koji se nisu pozdravljali sa Za dom spremni, niti su se kitili ustaškim insignijama, kakvih je, pak, bila golema većina. A nisu se, što je u ovom slučaju manje važno, pozdravljali ni s Bog i Hrvati.

Svoj govor, uz oduševljeno koncelebriranje ministra Medveda i nekih drugih stranačkih drugova, Mato Franković održao je u Cisti Velikoj, selu od četiristotinjak stanovnika, u Imotskoj krajini, u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Nikada za njegov govor ne bismo saznali, kao ni za dvije “rečenice” koje on smatra ključnim, e da nije Velimira Bujanca, istaknutog novinara i influensera, nesumnjivo najvažnijeg i najutjecajnijeg propagandista hrvatske političke desnice, koji je Frankovićev nastup slavodobitno objavio na Facebooku. On se sad ljuti na Bujanca, tobože zato jer da je on jedan od onih koji Za dom spremni “koriste da bi opravdali nešto u Drugom svjetskom ratu, a tu se nema što opravdati, tu je hrvatska službena tadašnja politika bila na krivoj strani povijesti i to treba jasno reći”, premda je istina da ovaj put Bujanec to nije činio, nego je Za dom spremni tretirao u istom kontekstu kao i Franković. Problem je, međutim, u tome što bi Mato da sve ostane unutar obitelji, tamo u Zagori, među našima, dok bi Bujanec, i pošteno, i racionalno, da cijela Hrvatska sazna za Matine riječi.

I tu je, doista, jedini problem u cijeloj priči. Mato Franković otišao je u Cistu Veliku da se tamo punih usta izgovori te dvije po njemu najvažnije hrvatske rečenice, koje nikada neće biti staromodne, koje pozivaju na ono što je ključno i kojima, kako Mato kaže, trebamo učiti svoju djecu, umjesto da ih izgovori tamo gdje bi svakako snažnije odjeknule, gdje bi ih se sigurno mnogo bolje čulo, pa bi i njihov učinak bio neusporedivo jači. Osim toga, ne bi li bilo pošteno i ispravno, ne bi li bilo prirodno da gradonačelnik Dubrovnika dvije ključne rečenice kazuje građanima Dubrovnika? A nakon što ih njima jasno i glasno izgovori, lako će ih ponoviti i svima drugima.

PETAK ČETRNAESTI Miljenko Jergović: O genocidu možeš govoriti samo ako je počinjen i u tvoje ime

Pogotovu što je Mato Franković prije nepuna dva tjedna imao izvanrednu prigodu da to i učini. Zašto svoj govor na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara nije završio ovako: “Dvije rečenice nikada neće biti staromodne i koje će nas pozivati na ono što je ključno, a to je da budemo spremni obraniti svoju Domovinu. A te dvije rečenice, i s time ću završiti, su: ‘Bog i Hrvati’ i ‘Za dom spremni’”? Umjesto da uz Orlanda zagrmi te tri slatke riječi Za dom spremni, Franković je tad onim najumilnijim konobarskim glasićem citirao Luka Paljetka: “Meni je Dubrovnik sve, a ja sam njemu samo stanovnik.” A zamislite kako bi se dobro između tih drevnih zidina čulo to Za dom spremni, kada bi, dostojan svojih predaka, muškim glasom zagrmio Franković! Tako da ga čuju Englezi koji su pokupovali pola Starog grada, Amerikanci s kruzera i ini Europljani, a naročito oni židovskih imena i prezimena, koji bi se nakon toga u sekundi raspitali o značenju Frankovićeve ključne “rečenice”, pa bi na osnovu onog što bi čuli na drukčiji način poteklo buduće vrijeme. A Dubrovnik, koji je Mati Frankoviću sve, a on je njemu samo stanovnik, naglo bi izgubio na cijeni. Ali zar je nekome tko vodi principijelnu politiku, nekome tko ima svoje ideale i tko iskreno i srčano ljubi svoju domovinu, problem što mu uvjerenja nisu financijski isplativa? I zar će Mato Franković poklič Za dom spremni zbilja prodati za nečiste dolare i eure hrvatskih neprijatelja iz Drugoga svjetskog i iz svih ostalih ratova? Ali još je vremena, pa bi gradonačelnik mogao, barem dok se na kraju ljeta bude spuštala zastava Dubrovačkih ljetnih igara, u svom gradu ponoviti riječi govora u Cisti Velikoj, te tako pokazati i Velimiru Bujancu, i nama ostalima, da on isto misli i govori i kad ga čuju njegovi najbliži, i kad ga čuje cijeli svijet. Kada bi to učinio, mogli bismo mu možda i povjerovati da poklič Za dom spremni za njega ne znači isto što i poklič Za dom spremni, i mogli bismo, možda, napokon shvatiti što to znači biti na pravoj strani povijesti.

Mato Franković imao je devet godina kada je započela srpsko-crnogorska opsada Dubrovnika i kada su na grad padale mine i granate Jugoslavenske narodne armije. Dok se njegova generacija oporavljala od rata i pokušavala pronaći ključ za svoje djetinjstvo, njega su poslali na školovanje u Ameriku. A u vrijeme dok je svijet iz njegova kraja tražio način da se u sebi miri sa susjedima i sa susjedskim izdajama iz 1991, Mato Franković već je 2005. bio voditelj poslovnice, pa izvršni direktor tvrtke Lanta Generalturist u Budvi. Tako barem stoji u njegovoj službenoj gradonačelničkoj biografiji. U Budvu stigao je s navršene dvadeset i tri, u Budvi će biti do dvadeset i sedme. Dok su njegove suzavičajce mučile kojekakve moralne dvojbe, dok su mnogi među njima potajice odlazili do Trebinja ili Herceg Novog, dok su mnogi njegovi glasači sa stanovitom nelagodom u sebi nastojali miriti poklič Za dom spremni s činjenicom da s ljudima koji su s druge strane žive neki novi život, Mato Franković nije imao ama baš nikakvih problema da svakodnevno prelazi granicu na Debelom brijegu. Što se motalo u njegovoj glavi? Je li Mato tada nešto mislio? I jesu li mu te misli ostavile ikakve posljedice na kasnija uvjerenja? Je li u te četiri godine, za vremena koje je uložio u svoje stručno uzdizanje i usavršavanje, kada je u Budvi i u Crnoj Gori, među brojnim ruskim i srpskim klijentima, postajao istaknuti turistički radnik, Mati Frankoviću ikada na um palo da stane na ulaz u budvanski stari grad, ili na magistralu iznad Budve, i da drekne koliko ga glas nosi tu svoju ključnu hrvatsku rečenicu? Zar je doista moguće, ako istinu Mato govori, da je u tom pokliču sam opstanak Hrvata i da je taj poklič ono što se mora sačuvati kao zavjet branitelja iz 1991, da među tim Crnogorcima u Budvi, među tim Srbima i tim Rusima, nije bilo baš nikog tko bi mogao shvatiti i povjerovati da Za dom spremni nije službeni pozdrav zločinačkog ustaškog režima Nezavisne Državne Hrvatske, čuvenog po koncentracijskom logoru Jasenovac, po Holokaustu u kojem su pomoreni hrvatski Židovi, te po genocidu nad Srbima i Romima? Zašto je Mato šutio u Budvi, zašto Mato šuti u Dubrovniku, a samo u Cisti Velikoj Mato govori?

Mato Franković rodio se trideset i sedam godina nakon Drugoga svjetskog rata. Vrijedilo bi istražiti iz kakve je obitelji, što su njegovi bili u tom ratu, jer nešto su morali biti. Bilo mu je trideset i pet kada su ga, upravo takvog kakav jest, građani Dubrovnika izabrali za svog gradonačelnika. Moja baba Štefanija Jergović bila je tačno godinu starija kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska. Primili su je u Žensku lozu ustaškog pokreta, premda je bila raspuštenica, sa sinom gimnazijalcem. Usvojila je još jedno žensko dijete, žrtvu četničkih (ili partizanskih) zločina. Nikoga nije ubila, samo se molila Bogu, voljela Hrvatsku, nadbiskupa Ivana Evanđelistu Šarića i poglavnika Antu Pavelića, i mrzila Srbe, Židove, ali je to bilo sasvim dovoljno da je 1945. komunisti zatvore na nekoliko mjeseci. Ali nije to bila njena kazna. Sve do smrti, 1975. godine, moja baba Štefanija živjela je u sirotinjskom stanu, tako da je zahod i kupaonicu dijelila s još dvije obitelji. Samo zato što nije bila u prilici da na jednom mjestu govori ono o čemu na drugom mjestu šuti, moja baba Štefanija srala je i pišala na istoj školjki s onima koje je mrzila. Tko zna što bi ona rekla za Matu Frankovića.