Zašto Andrej Plenković poziva hrvatsku javnost na prijezir prema europskim institucijama?

Ovako to prije desetak dana izgovara Andrej Plenković: “Važno je da hrvatska javnost zna da kolega gospođe Kekin, Bosanac, već u Europskom parlamentu pokreće inicijative protiv hrvatske Vlade tražeći potpise za pismo kojim bi, zamislite, zaštitio europsku javnu tužiteljicu.” On to govori kao gost na saborskom Odboru za zdravstvo i socijalnu politiku, za saslušanja Irene Hrstić, u tom trenutku kandidatkinje za ministricu zdravstva. Ivana Kekin na tom je mjestu, u Saboru, domaćica, i predsjednica Odbora. Onaj koji je denuncira čini to, formalno govoreći, u njezinoj kući. U građanskom smislu, Plenković nastupa kao kabadahija i nasilnik, s refleksom policijskog denuncijanta. Pritom, on ne denuncira Ivanu Kekin zbog onog što je ona rekla ili učinila, nego je denuncira zbog onog što je učinio ili rekao njezin “kolega”, što bi u ovom slučaju moglo značiti pripadnik iste stranačke grupacije. U društveno-političkom smislu, Plenković nastupa kao svedržac, kao gazda, kao onaj koji ne samo da je posvuda svoj na svome, pa je i u tvojoj kući domaćin, nego je i suvereni gospodar svih moralnih prosudbi, te pisanih i nepisanih zakona i pravila.

Ali nešto drugo tu je, ipak, zanimljivije. On u svom moralnom prosuđivanju i u huškanju hrvatske javnosti na gospođu Kekin, jer je ona, zamislite, kolegica europskog zastupnika Gordana Bosanca, provodi retorički, mentalni i politički postupak koji nipošto ne bismo smjeli ne primijetiti i zanemariti: Republiku Hrvatsku on antagonizira prema Europskoj Uniji. Iščuđava se on tako, ili provocira hrvatsku javnost na iščuđavanje, što je Gordan Bosanac na strani europske javne tužiteljice u njezinoj konfrontaciji s hrvatskim državnim odvjetnikom. To on smatra tvarnom inicijativom “protiv hrvatske Vlade”, osmišljenom u ime još uvijek neizrečenih snaga i interesa.

Plenkovićevo refleksno reagiranje nije, međutim, nipošto novost. Takav je bio stav HDZ-a prema Europskoj Uniji, Europskom parlamentu i inim europskim institucijama za vrijeme živog Franje Tuđmana, pa sve do 1. srpnja 2013. Nakon tog datuma bivši antieuropljani i borci protiv kvarne i pervertirane Europe, koja odbija priznati svoje svete kršćanske korijene, uključujući i one - poput Ruže Tomašić - koji su glasanje na referendumu za članstvo u EU smatrali činom veleizdaje, postaju djelatni euroentuzijasti. Bilo grabeći se za plaću europarlamentaraca, bilo pustošeći i pljačkajući europske fondove - što i jest jedini razlog prisustva EPPO-a u Hrvatskoj!, bilo se predstavljajući u novoj ulozi hrvatskih i europskih preporoditelja, boraca protiv svih totalitarizama i čistih bijelih Europljana, koji će, s vremena na vrijeme, svoje protivnike predstavljati kao Balkance, Jugoslavene i Post-jugoslavene, komuniste i rusofile, u svakom pogledu, dakle, antieuropljane! Tako se došlo do zanimljivog fenomena: pred referendum za pristupanje Hrvatske Europskoj Uniji najgorljiviji i najotvoreniji pobornici ulaska bili su upravo oni koje će se nakon ulaska proglašavati za antieuropljane.

U tom će duhu proteći sljedeće desetljeće, vrijeme za kojeg će se vlasti uspostavljene na šatoraškim stečevinama najprije sramežljivo kurvati sa zemljama Višegradske skupine, te s iliberalnom demokracijom i postfašizmom Orbana i društva, da bi se, naročito nakon završetka mandata Kolinde Grabar Kitarović, nastavili dalje putem briselskog mainstreama. Političkih, načelnih, ideoloških problema nisu imali nikakvih, ali otpočetka ih je iritirala navada Europljana da kontroliraju kamo odlazi njihov novac. Sklonost pljački pojedinih ministara u Vladi, ili kriminalaca koji su pod najvišom državnom i političkom zaštitom, stvorili su, međutim, problem. Andrej Plenković rješava ga tako što na mjesto glavnog državnog tužitelja postavlja bivšeg suca, otvorenog simpatizera i neformalnog člana HDZ-a, bliskog najuglednijim kriminalcima i razbojnicima u državi, koji je i vrlo otvoreni protivnik rada i prisustva EPPO-a u Hrvatskoj. Što on treba da radi saznat ćemo veoma brzo, kad izbije afera sa združenim mafijaško-državnim poduhvatom u kupovini medicinske opreme. Ivan Turudić brutalno je destruirao EPPO-vu istragu, ublažavao i poništavao formulacije iz istrage, i ekspresno iz zatvora izvukao Vilija Beroša - Malog, čime je započelo medijsko i političko razvodnjavanje afere, kako bi se, na kraju, ishodio i sudski epilog koji će biti povoljan ne samo za najveće krivce, nego i za sustav koji omogućava kriminalno djelovanje ovlaštenih i povlaštenih. HDZ-ove vlasti u svemu tome koriste činjenicu da Europa danas ima mnogo ozbiljnije probleme od toga što se Plenkovićevi ministri bave pljačkom europskog novca, ili što Turudić protjeruje EPPO iz Hrvatske, HDZ-ove vlasti koriste političke krize u Njemačkoj i Francuskoj, koriste europsku obuzetost ratom u Ukrajini, a koriste i to što je Europa još uvijek i tako velika, i toliko bogata da može sebi da dopusti i jednu sasvim malu razbojničku oazu. Europa je tako velika i toliko bogata, a njezin pravni sistem čvrst je i nedvosmislen da sebi može da dopusti i jednog - Ivana Turudića.

Zbog svega ovog i jest zanimljivo ono čime se Andrej Plenković služi dok denuncira Ivanu Kekin. On nakon tolikih godina poseže za suprotstavljanjem hrvatskog dobra europskome zlu. Pa Gordana Bosanca promovira u izdajnika, jer on, zamislite, vjeruje europskoj tužiteljici, a ne hrvatskoj Vladi i Turud kadiji! Plenković, međutim, čini ozbiljnu zdravorazumsku, da ne kažemo i logičku grešku. Jer ukoliko je Hrvatska članica Europske Unije, a ona to zacijelo jest, što se vidi upravo po tome što njezini dični sinovi Vili Beroš - Mali i Hrvoje Petrač - Tata mogu grabiti europske novce, onda je izvan zdravog razuma Europsku Uniju u bilo kojem smislu predstavljati kao neprijatelja. A Plenković, naime, upravo to čini. Ako Vili Beroš - Mali i Hrvoje Petrač -Tata mogu raspolagati tim novcem, onda preostalih četiri milijuna građana Hrvatske, uključujući Ivanu Kekin i Gordana Bosanca, imaju pravo institucije Europske Unije smatrati svojim najrođenijim. Nemoguće je, naime, da jedni uzimaju europski novac, a da drugi nemaju pravo na makar emocionalnu i metafizičku simpatiju prema europskim institucijama. Plenković bi s jedne strane, međutim, htio novac, ali i vlastito pravo na prijezir i progon onih koji iskazuju simpatije prema institucijama iz kojih novac potječe. Ako zdravorazumski razriješimo takav premijerov stav, ili takvu njegovu podijeljenu žudnju, možemo zaključiti da naš premijer prezire institucije od kojih on i njegovi uzimaju novac. Osim što ta vrsta odnosa, ili podijeljenih nagnuća i djelovanja, ne djeluje konstruktivno i obećavajuće, ona je unutarinstitucionalno nemoguća. Ili je moguća samo u jednom obliku i na jedan način. Ako je Europska Unija institucija, koja je, kao i sve druge institucije, zasnovana na konstruktivnom i pristajućem odnosu svih onih koji su njome obuhvaćeni, i ako je Hrvatska također institucija unutar šire europske institucije, onda je uzimanje novca od Europe čije institucije prezireš, a njihove predstavnike ili pobornike progoniš, moguće samo - pljačkom. Hoću reći, logično govoreći, ono što je Plenković rekao o Ivani Kekin i njezinom kolegi Gordanu Bosancu, moguće je shvatiti samo kao pledoaje za pljačku.

Ono što zbunjuje i onespokojava jest da reakcija u hrvatskoj javnosti, na koju se Plenković i poziva, nema, a njihov izostanak može se shvatiti isključivo kao pristajanje na ponuđenu logiku. A onda i kao pristajanje na jedan posve novi model hrvatskog društva, s kojim se prijezir prema europskim civilizacijskim vrijednostima, prijezir prema slobodi, demokraciji i univerzalnim ljudskim pravima, uzdiže u prijezir prema službenim europskim institucijama koje takve vrijednosti zastupaju. Bilo bi to legitimno, kada bi najavljivalo nekakav naš groteskni croegzit ili hregzit, ali to nikom ne pada na pamet, jer bi tada naši borci protiv europskih vrijednosti ostali i bez europskog novca. 