Zašto Amerika uvijek glasa utorkom i druge nepoznanice

Svojedobno je legendarni Frank Zappa mrtav hladan izjavio da bi, kad je SAD već najmoćnija država svijeta, pravo biranja predsjednika trebao imati svaki stanovnik planeta.

POGLEDAJTE VIDEO: Evo, kako se bira američki predsjednik

Pokretanje videa...

01:02

Glasanje u Americi | Video: 24sata/pixsell

Njegova poanta nije bila u tome da to ozbiljno predloži, nego da isprovocira niz drugih zaključaka iz tako postavljenih stvari, a kojih su svjesni više manje svi od sedam milijardi ljudi na svijetu. 

I zato se predsjedničke izbore u SAD-u s tako ogromnim zanimanjem prati posvuda. Od najjednostavnijih, prema složenijim pitanjima, rijetko tko te izbore ima u malom prstu. Zato je kratak vodič ogromnoj većini dobrodošao.

Kada su izbori?

Izbori su u utorak, 3. studenog. Za većinu Amerikanaca s pravom glasa, i to većinu zato što milijuni glasaju ranije. Naprosto tako mogu. U nekim saveznim državama naknadno se čak mogu i predomisliti i promijeniti svoj glas.

Ove godine čini se da ih je ranije glasalo rekordnih 100 milijuna, a Izborni dan je dan okončanja izbornog ciklusa.

Zašto je izlaznost na američke izbore često skromna?

Većini zato što su u nepraktičnoj vremenskoj zoni u odnosu na Washington ili to što žive u takvoj državi da jedna stranka ima uvijek toliku neprikosnovenu većinu da se birači ni demokrata ni republikanaca ne trude sudjelovati u nečemu čemu unaprijed znaju siguran ishod...

Izborni dan na radni dan!?

Nekoć davno, čak prije industrijske revolucije, SAD je bio zemlja poljoprivrednika. U crkvu se išlo nedjeljom, na tržnicu srijedom. Izbori u utorak značili su da se stignu vratiti iz prodaje svojih proizvoda na tržnici, a nedjelja je ostala nedirnutom.

Studeni je bio izborni mjesec zato da ljudi stignu obaviti žetvu ili berbu, a da ih opet ne zatekne takva zima da imaju problema s odlaskom na birališta. Bila je to stvarnost 18. i ranog 19. stoljeća.

Svi pokušaji da se izborni dan prebaci na vikend ili proglasi praznikom, do te su mjere teško zapeli u proceduri i neslaganju, da nisu riješeni do danas.

Zašto predizborna kampanja traje toliko dugo?

U SAD-u prvo moraju obaviti predizbore u kojima su Republikanska i Demokratska stranka trebale izabrati svaka svog kandidata, što je značilo da je svaki morao proći cijeli jedan izborni krug kroz svih 50 država i teritorija kako bi uopće postao predsjednički kandidat svoje stranke.

Da bi onda krenula prava kampanja. Manje stranke, tzv. treće opcije, to obave i brže, ali njih se čak niti ne zove na predizborna sučeljavanja.

Može li se svatko natjecati za predsjednika?

Da, ako je star najmanje 35 godina, ako u SAD-u neprekidno živi 14 godina i ako je "natural born citizen". Najprostije rečeno to bi značilo "born in the USA", pa su s tim argumentom neki pokušali diskreditirati Baracka Obamu, tvrdeći da se rodio u Keniji.

Što je bila besmislica, jer čovjek je rođen na Hawaima. Problem s tom definicijom je što se ni Kongres ni Vrhovni sud ne mogu složiti što to točno znači. A ovisi o tome tko su im bili roditelji, s kojim statusom i gdje, po kojoj osnovi su dobili državljanstvo itd., itd.

Zašto, pobogu, imaju samo dvije stranke?

Zapravo ih imaju mnoštvo; Zelenu stranku, Libertarijansku stranku, Socijalističku radničku stranku... Dojam da su samo dvije stječe se zbog izbornog sustava po kojem u izbornoj jedinici pobjednik dobiva sve.

Ako dobiješ jedan glas manje od onog s najvećim brojem glasova, njemu ide sve, on dobiva zastupnika u parlamentu. To se odražava i na predsjedničke izbore, jer slijedi pitanje...

Je li istina da Amerikanci predsjednika ne biraju direktno?

Kako se uzme. Postoji nešto što se zove "Electoral College", u koji ulazi 538 ljudi, "elektora", delegiranih diljem SAD-a prema broju glasova. Kandidat koje stranke osvoji neku državu, u njoj dobiva sve elektore iz nje. A svaka država ima pravo na broj elektora razmjeran broju stanovnika. Kalifornija 55, Aljaska 3,  New York 29 itd. Osvoji 50 posto glasova minus jedan glas u državi Washington i tvoj će suparnik dobiti svih 12 elektora. A elektori u svakoj državi su ljudi koje je delegirala stranka koja stoji iza predsjedničkog kandidata u toj državi. E, sad. U nekim državama elektori koji su temeljem rezultata izbora dobili pravo izabrati predsjedničkog kandidata u ime te države, moraju birati kandidata svoje stranke, takav je zakon.

U većini država to ipak nije slučaj, ali izabrani elektori u velikoj većini slučajeva ipak biraju kandidata svoje stranke. A u nekima, samo dvije, odabir elektora provodi se po distriktima i tu već počinje boljeti glava s objašnjavanjem kako tamo stoje stvari. Elektorski sustav je inače anakronizam, još iz doba kad su države u SAD-u bile puno slabije povezane, kako bi se izbjeglo da pobijedi netko tko bi favorizirao svoju državu ili regiju nauštrb partijske političke orijentacije i ostatka SAD-a. Cilj je skupiti 270 glasova elektora, nešto malo više od polovice od 538. To je bilo šašavo već u 20. stoljeću jer, teoretski, netko može imati točno nula glasova u 39 država i Washington DC-u, a za dlaku pobijediti u preostalih 11 država i opet osvojiti izbore.

Je li tko ikad dobio manje glasova od suparnika, a pobijedio?

Događalo se, a najpoznatija dva slučaja su na zadnjim izborima kada je Hillary Clinton osvojila dva milijuna glasova više od Trumpa, ali je ipak izgubila. Amerikanci su jako dobro zapamtili, većina bolno, i kako je Al Gore 2000. imao nešto glasova više od Georgea W. Busha, ali nije prošao.

Ali 538 je paran broj, što ako je neriješeno?

Jednostavno, u tom slučaju Kongres bira predsjednika, Senat potpredsjednika. Ali to se ionako dogodilo samo dva puta do sada.

Što su "države oko kojih se vodi bitka"?

Zapravo se unaprijed zna, po tradiciji i anketama, koje države su sigurne demokratskom, a koje republikanskom kandidatu. One preostale mjesta su stvarne predizborne bitke, a takvih nema puno. Florida je najprevrtljivija.

Obama je tamo dobio i 2008. i 2012. Bush je tamo za dlaku preskočio Gorea. Zanimljiv je i Ohio. Još od 1964. kandidat koji je dobio tu državu, dobio je i ukupne predsjedničke izbore.

Zašto su jedni crveni, drugi plavi?

Zato što su to boje zastave SAD-a i čine dobar kontrast za praćenje kretanja popularnosti i rezultata. Razlog je puko vizualno praćenje statistike i rezultata. Ali to se mijenja. 1980. Ronald Reagan bio je plavi, Jimmy Carter bio je crveni.

A rezultati? Kad će napokon?

Što se nas tiče, već sljedeće jutro moglo bi biti sasvim jasno kako je ispalo, ali ovi izbori su sve samo ne uobičajeni, pa je moguće svašta očekivati. Prijašnjih godina situacija bi se zakomplicirala ako se dogodi kakvo izjednačenje ili nešto poput dodatnih prebrojavanja glasova u nekoj državi gdje je ekstremno izjednačeno i slično.

Mogu li se krivotvoriti izbori?

Možda, ali samo možda, i to isključivo teoretski. Glasanje više puta sasvim gubi na važnosti i u masi puno manjoj od nekih130 milijuna glasova. Isto kao i glasanje umjesto nekog drugog.

A i za sve to trebalo bi prvo zeznuti biračke odbore, što je u SAD-u komad pothvata. Provaljivati u glasačke mašine je Sizifov posao sličnog kalibra, samo što tu treba i fizički provaljivati.

A hakiranje? Em su glasačke mašine različite po dizajnu po državama ili okruzima, pa i drugim adminstrativnim jedinicama, em su nepovezane s internetom, em su neumrežene međusobno...

Mogu li se rezultati osporiti?

Naravno da mogu i to je nešto što analitičari smatraju da bi se moglo dogoditi ove godine ako Donald Trump izgubi. Naime, ne očekuju da će mirno napustiti Bijelu kuću u slučaju poraza, ali osporavanje rezultata može proći isključivo udovoljavajući užasno strogim kriterijima od države do države, što baš i nije neka zabava.

A novi predsjednik, kad ulazi u Bijelu kuću?

Prije je to bilo 20. ožujka. Danas se putuje brže i sve se brže rješava, tako da je to 20. siječnja.