Zahvaljujući skupocjenom lijeku Brigita je diplomirala: 'Nije bilo lako, ali slijedim svoje snove!'

Ne mogu reći da je bilo lako. Pogotovo na prvoj godini. I neću lagati, razmišljala sam da odustanem. Ali želja da slijedim svoje snove bila je jača od toga i ostala sam do kraja, rekla je Brigita Perković (30) iz Suhopolja. Upravo je zbog svoje upornosti danas prvostupnica računarstva. Zvanje je stekla na Veleučilištu u Virovitici. Zbog zdravstvenog je stanja sva predavanja slušala od kuće, laboratorij i vježbe odradila bi spajajući se na računalo od fakulteta, a na kolokvije i ispite odlazila je osobno. Brigiti je još s 13 mjeseci dijagnosticirana teška progresivna bolest, spinalna mišićna atrofija, tip 2.

- Bratić je samo mjesec dana mlađi od mene i moja je mama uspoređujući nas kao bebe primijetila da ja ne napredujem tako brzo kao on. Nisam se dizala na noge u dobi kad sam trebala i nekako sam bila lijena sisati. Majka je odmah rekla liječnicima da misli da nešto nije u redu sa mnom. Nakon pretraga postavili su mi dijagnozu - rekla je Brigita.

Nikad nije prohodala. Najviše što je mogla, kaže, bilo je u čučećem položaju napraviti oko deset metara, puzati, prevrtati se i sama se prebacivati iz kolica do površina na koje bi sjela. Tako je bilo do kretanja u osnovnu školu. A onda je morala na operaciju tetiva.

- Ta me operacija totalno unazadila. Nakon nje bila sam do prsa u gipsu, sa šipkom među nogama kako bi bile razmaknute te sam mogla ležati samo na leđima i tako mjesec dana. Naravno da su mi nakon toga mišići još više atrofirali. Od tada više nisam gotovo ništa mogla samostalno napraviti. U potpunosti ovisim o pomoći majke i ostatka obitelji. No liječnici tvrde da je ta operacija nužna za bolesnike poput mene kako bismo uopće mogli ispružiti noge - rekla je hrabra djevojka.

Njezinim mukama ni tu nije bio kraj. U trećem razredu osnovne škole završila je na operaciji kralježnice jer je bolest napredovala. Ugradili su joj šipku duž kralježnice. Nakon te operacije više nije mogla ni puzati. Primijetila je i da joj šipka probija kroz kožu. Prošla je četiri operacije u roku od godine dana i na kraju dobila novu šipku koju ima i danas i koja joj je ne stvara probleme.

Brigita već tri godine uzima lijek Risdiplam koji je, uz Spinrazu i Zolgensmu, treći lijek za liječenje spinalne mišićne atrofije. Taj lijek također spada u skupinu skupocjenih lijekova za čije su se stavljanje na osnovnu listu HZZO-a godinama borili Kolibrići, udruga roditelja oboljele djece.

- Lijek mi pomaže, bolest je zahvaljujući njemu potpuno stagnirala. Prije sam mogla do usana podići samo čašu od jedan decilitar, a sad mogu od dva, ne umaram se tako brzo kao prije, dosta sam glasnija i jasnija - rekla je Brigita.

Srednju ekonomsku školu završila je od kuće. Svi profesori dolazili su joj kući. Nakon srednje škole odlikašica Brigita bila je spremna upisati fakultet, no ni jedan joj nije želio izaći u susret i omogućiti joj da ga završi školujući se od kuće - onako kako Brigita jedino i može. Bilo je već prošlo pet godina otkako su je svi odbili, ali Brigita se nije predavala.

- Točno se sjećam da sam tog dana sjedila s mamom u dnevnom boravku i ona me potakla da pokušam ponovno pisati fakultetima i moliti ih da mi izađu u susret. Opet su me odbili, a jedini koji mi se odmah drugi dan javio bio je Oliver Jukić, tadašnji dekan Veleučilišta u Virovitici.

- Prva mi je godina bila najteža jer sam zbog pauze od pet godina već pomalo i zaboravila učiti. Nisam više imala tu naviku i stvarno je bilo teško opet početi ispočetka. Onda su mi se još i ukočila leđa te sam dobar dio godine ležeći pratila nastavu gledajući u ekran. Ali sam izgurala. Položila sam sve ispite s prve godine. Nakon toga je sve postalo lakše - kaže djevojka. Najveći motivator bio joj je brat koji je tad studirao informatiku, a zbog njega je i zavoljela računarstvo.

- Moj brat ima specifičan smisao za humor. Svaki put kad bih izlazila na ispit, on bi mi rekao: ‘Ajde, što se brineš, ionako ćeš pasti’. Tad bih se još više zainatila i prošla bih ispit - smije se Brigita.

Voljela bi se, kaže, i dalje školovati te raditi kao programerka i izrađivati aplikacije. Jednu je već napravila, a aplikacija pomaže osobama s invaliditetom.

- Sve je moguće, ne gubim nadu. I to želim poručiti svima koji su u sličnoj situaciji kao ja. Želim im reći da maknu kočnice u svojoj glavi jer život je previše kratak da odustanemo od svojih snova - zaključila je Brigita.