Zagreb: Glad i bijeda, razorene obitelji i potpuna blokada svega

Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata poznatog i pod imenom Veliki rat donosimo vam neke od najzanimljivijih likova, priča i događaja koji su obilježili ovaj svjetski sukob u kojem je život izgubilo više od 10 milijuna ljudi...

Mr. sc. Mirjana Jurić, viša arhivistica Hrvatskog državnog arhiva, saznala kako se je u glavnom gradu Hrvatske živjelo za vrijeme Prvog svjetskog rata tako što je novinske listove iz tog doba temeljito pregledala. To je sve opisala u znanstvenom radu 'Zagreb u Prvome svjetskom ratu: povijesne novine kao izvor za istraživanje socijalne povijesti'

Prvi je svjetski rat je, navodi, prouzročio goleme promjene u dnevnoj rutini Zagreba, koji je do njegova početka izrastao u sveučilišno, kulturno, upravno-političko, gospodarsko i društveno središte Hrvatske i Slavonije. Ratne prilike rezultirale su blokadom gospodarskog i prometnog života, povećanjem koncentracije stanovništva uslijed opće nesigurnosti, skupoćom i nestašicom osnovnih životnih potrepština, rastom broja prosjaka, uvođenjem redarstvenih mjera itd. - ukratko, općom nesigurnošću. 

Na početku je sve djelovalo uobičajeno

- U središtu Zagreba, barem isprva, na prvi se pogled nisu uočavali znaci rata. Zagreb je živio uobičajenom građanskom rutinom. Raskošno su slavljeni prigodni događaji kao primjerice kraljev rođendan i imendan ili posjet članova kraljevske obitelji, koji su uvijek privlačili velik broj građana i bili su prilika za društvena događanja. Kazališta,koncerti i kinematografi posjećivani su, a kavane i gostionice bile su pune. Način odijevanja gospođa i gospođica ni po čemu nije odavao ratno stanje praćeno skupoćom i nestašicom. Krojačke radnje i trgovine odijelima izvrsno su poslovale, a komentatori su isticali bezdušnost mladih dama, koje u ratnim vremenima ne brinu o vojnicima i ranjenicima, već o sebi i svom izgledu - objašnjava autorica Jurić u svom znanstvenom radu.

Da je zemlja u ratu najprije su građani osjetili tako što su nastupile razne službene odredbe i privremene mjere kao što su zatvaranje kućnih vrata, gostionica, krčmi, kavana, trgovina te zabrane okupljanja ljudi na ulicama i besposličarenja. No to je bio tek početak. Uskoro su im se ograničile slobode i potpuno podčinile vojničkom načinu života 

Sirotinja cijelu noć čekala kilogram krumpira

U kasnijim ratnim godinama nastupila je odredba i o zatvaranju kućnih vrata od 21 do 05 sati ujutro. Ta mjera je prvenstveno donesena jer se velik broj vojnika skitao i noću skrivao po kućnim vežama te tako otežavao održavanje sigurnosne službe u Zagreb, ali i stoga što je u gradu bilo sve više zapuštene djece.

 - Društveni život ratnog Zagreba najčešće se ogledao u nizu dobrotvornih manifestacija priređivanih za vojnike, ranjenike, obitelji mobiliziranih vojnika, udovice, ratnu siročad ali u kasnijim ratnim godinama velik broj dobrotvornih događanja doveo je i do zasićenja kod građana. Gotovo svakodnevne zabave, koncerti, proslave i priredbe s istovjetnim programom iscrpile su građane i duhovno i materijalno. Istovremeno se pod sadržaj dobrotvornih priredbi uvuklo dosta onih koji su sakupljali novac u tobože dobrotvorne svrhe, što je dodatno smetalo građane - ističe Mirjana Jurić.

Promijenio se i dnevni i noćni život grada. Kavane po danu više nisu bile pune, nestalo je umirovljenika i bučnih rasprava. Noću su pak živnule ulice prepune sirotinje koja je do jutra čekala kilogram krumpira. 

.... Kad se gradska rasvjeta snizi na četvrtinu i potamne ulice, onda nastaje novi noćni život. Iz vlažnih i podzemnih stanova izlaze ljudi i žene, bosonoga i odrpana djeca, noseći košarice i doskora se zareda na Jelačićevom trgu povorka, koja postaje sve dulja i dulja. Tek je 12 sati u noći, a već čeka do 300 ljudi i čekat će do 6 sati u jutro da dobiju kilogram krumpira. Šareno je ovo društvo. Imade starih i mladih žena i djevojaka i sitne djece. Do jutra će povorka doseći od Jelačićeva trga do polovice Petrinjske ulice… - piše Jutarnji list 1916. godine.

Sve manje policije i sve više lopova

Vojnici i ranjenici na ulicama, ratni propisi, usiljene dobrotvorne priredbe, nestašica i redovi za hranu, prosjaci, udovice i siročad bili su svakodnevna slika ratnog Zagreba.

Gradom je, naglašava Jurić, zavladala opća nesigurnost čemu je doprinosio i velik broj mobiliziranih gradskih redara, kojih je u gradu sada bilo do 60 posto manje, dok je istodobno na gradskim ulicama bilo sve više lopova. 

PRVI SVJETSKI RAT Što s ratnim invalidima? Škole im osnovali da ih opet obuče...

- Prilike javne sigurnosti tijekom ratnih godina su se pogoršavale, a najveći su problem bile dnevne i noćne krađe. Kao posebno problematične ulice noću navodile su se Vlaška, Petrinjska, Palmotićeva i Ilica te Glavni kolodvor gdje je osim uobičajenih prosjaka bilo mnogo besposlenih vojnika koji su maltretirali i okradali građane. Među lopovima je bilo i lažnih skupljača darova koji su prikupljali novac za vojnike. Tako su npr. neki od njih krivotvorili potpis Janka Holjca, arhitekta i gradonačelnika grada Zagreba 1910. - 1917., i u njegovo ime prikupljali novac za vojnike na što su građani posebno upozoravani. Kralo se posvuda pa tako i u Prvostolnoj crkvi zbog čega je odlučeno da se vrata Prvostolnice zatvaraju u 10 sati ujutro jer su redovito nestajali oltarnici, zastori i svijeće - navodi autorica Jurić.

Zapuštena djeca i ratna siročad

Ratni Zagreb se opisivao kao grad u kojem se „ne čiste ulice, ne čisti snijeg i blato i ne odvodi smeće“, što se uglavnom opravdavalo nedostatkom radnika i ratnim okolnostima. Zagreb očigledno nije imao ni snage za organiziranu akciju kojom bi se ulice očistile od prosjaka, lopova i besposličara, a jedina akcija koja je imala relativni uspjeh u zadnjoj ratnoj godini, odnosila se na akciju zaštite zapuštene djece i ratne siročadi. 

Prema podacima iz 1914. godine 4000 obitelji ostalo je bez hranitelja koji su bili mobilizirani.

- Cijene namirnica i životnih potrepština u ratnim su uvjetima rasle, a glavnim krivcima za skupoću smatrani su prekupci, tzv. „Kettenhandleri“ koji su često bili meta redarstva, te prodavači koji su neprestano dizali cijene. Protiv skupoće se borilo mjerama kao što su bile naredbe o maksimalnim cijenama za određene živežne namirnice. Takve su mjere međutim proizvele suprotne učinke, jer su cijene preko noći skočile upravo onim proizvodima za koje su bile određene maksimalne cijene. Nadalje, zavladala je nestašica živežnih namirnica i ostalih proizvoda jer su maksimalne dopuštene cijene često bile niže od nabavnih cijena. Tako npr. postolari nisu radili đonove za cipele, ne zato što đonova nije bilo nego ih postolar nije htio prodati po maksimalno dopuštenoj cijeni koja je bila niža od nabavne. Ako bi ih prodavao skuplje, bio bi kažnjen. Pekarne su pak bile otvorene cijeli dan i mogle su slobodno prodavati kruh, ali u stvarnosti, budući da je vladala nestašica brašna, nisu ga ni pekle ni prodavale - objašnjava Jurić.

Skupoća i nestašica živežnih namirnica najviše su pogađali najsiromašnije slojeve. Slabo zdravstveno stanje stanovništva rezultiralo je visokim mortalitetom djece.

Dojilje su se slabo hranile, a nestašica mlijeka pogađala je najviše dojenčad. Mnoge majke, dok su očevi bili na bojištu, bile su prisiljene raditi i ostavljati malenu i slabu djecu kod kuće.

Grad prepun prosjaka

Zagrebačke su ulice tijekom rata bile prepune prosjaka koji su vremenom kod građana počeli više izazivati bijes nego žaljenje. Naravno, bilo je dosta i lažnih prosjaka. U Gundulićevoj ulici bilo ih je toliko mnogo da su je i nazivali prosjačkom ulicom, a svaki je prosjak gotovo imao svoj stalni „štand“ na kojem je uredno „radio“ 
Petkom je u Zagrebu gradskim siromasima bilo dozvoljeno prosjačenje od kuće do kuće, a subotom je novčanu pomoć/milostinju dijelio nadbiskup u Nadbiskupskom dvoru. Dnevni radnici su petkom umjesto rada na polju ili u gradu odlazili prosjačiti jer im je utržak prosjačenjem bio dvostruko i trostruko viši od dnevnice. Petak i subota su tako postali izvrsni dani za prosjake i ulice su ih postale prepune, što nesposobnih, što sposobnih za rad.

Dio prosjaka oblačio se u vojničku odjeću i tražio milostinju po ulicama.

- U gradu su poseban problem predstavljala tzv. zapuštena djeca, tj. djeca bez roditeljskog ili učiteljskog nadzora i ratna siročad. Dane su provodila proseći po ulicama, krčmama, noćnim kavanama ili obilazeći kinematografe. Među malim prosjacima bilo je nezakonite djece, djece koja su mobilizacijom očeva i zapošljavanjem majki izgubila roditeljski nadzor ili su ostala ratna siročad, školske djece koja zbog nestašice ogrjeva nisu polazila školu ili su namjerno izostajala iz škole, školske djece koja su preko dana polazila školu, a noću su se skitala i naposljetku male djece koja još nisu pošla u školu  -  ističe Mirjana Jurić.

Škole zatvarane jer nema grijanja

U zimi 1917. pučke su škole zatvorene zbog nestašice ogrjeva, čime su djeca ostala na ulici bez učiteljskog nadzora. Dio djece nije pohađao školu jer je bio bosonog. Prema podacima s kraja listopada 1916. godine, od ukupno 4720 popisane školske djece,u škole je došlo 564 bose djece (oko 12 posto), 101 dijete u drvenim sandalicama (oko 2,1posto ), njih 625 u posve poderanim cipelama (oko 13,2 posto), a njih 200 je ostalo kod kuće jer nisu imali cipele (oko 4,3 posto). Ipak, u novinama se upozoravalo da se mnogo djece koja su se opravdavala da nemaju cipele u zimskim mjesecima u vrijeme škole sanjka i skliže.

Djeca su izbivala iz škole i zato što ih one jednostavno nisu mogle primiti. Škole su, zbog nestašice i štednje ogrjeva i rasvjete često bile privremeno zatvarane ili je obuka skraćivana. 
Uvjeti u školama su bili katastrofalni. Temperatura u školskim prostorijama nije smjela biti viša od 16 - 17 stupnjeva Celzijusa. U jednom razredu bilo između 40 i 80 učenika što se protivilo svim propisima. Tijekom 1917. godine privremeno je nestalo ugljena za škole pa je nastava na 14 dana bila prekinuta . Dio školskih zgrada pretvoren je u pričuvne vojne bolnice što je dovelo do pomanjkanja prostorija za održavanje školske obuke. 

Žene preuzele muške poslove

- Žene, odnosno majke, bile su prisiljene zamijeniti muževe na njihovim radnim mjestima u tvornicama ili se zaposliti na drugim radnim mjestima. Žene mobiliziranih i u ratu poginulih konduktera i poštara, kao i druge žene i djevojke, pozivale su se na radna mjesta kondukterki u Zagrebačkom električnom tramvaju ili poštarica u Ravnateljstvu pošte. Nuđeni su im poslovi čistačica gradskih ulica, pozivane su na uređenje perivoja i nasada ili na izobrazbu za željezničke ložačice. Istovarivale su robu iz vagona na stanici državnih željeznica, a na poziv Gradskog poglavarstva i uprave Zagrebačkog električnog tramvaja čistile su snijeg s tračnica. Namještane su u vojnim bolnicama i kao pisarničko osoblje u javnim uredima i domobranstvu - objašnjava Mirjana Jurić te dodaje kako ne treba zanemariti ni pojava moralnog propadanja žena i majki u gradu i provinciji. Tako se upozoravalo na sve veći broj žena čiji su muževi bili mobilizirani, a koje su pijane hodale gradom i nisu brinule za svoju djecu.

Naposljetku, ističe Jurić, ipak treba naglasiti, da pitanje zapuštene i siromašne djece nije bio zagrebačka specifičnost, već su se s tim problemom susretali ostali gradovi Monarhije zahvaćeni Prvim svjetskim ratom.