Zagorski alpinisti se uspeli do najvišeg planinarskog doma

Dok su mnogi iskoristili produženi vikend kako bi osvježenje od velikih vrućina potražili na moru, rijekama i jezerima, skupina zagorskih planinara iz Ivanca, Lepoglave, Krapine i Beltinca, okupljenih u Planinarskom klubu Ivanec, odlučila je tri dana provesti na planinskom masivu Monte Rosa, kojega nazivaju još i Kraljica Alpa, na granici Italije i Švicarske. Cilj pohoda bio je uspon na Rifugio Regina Margherita, najviši planinarski dom u Europi, koji se nalazi na samom vrhu Signalkuppe, na visini od 4554 m. 

Dom je izgrađen 1893. godine i posvećen kraljici Margheriti Savojskoj, koja je te godine i prenoćila u njemu. U planinarskom domu nalazi se i Istraživački centar za istraživanje visinske bolesti. Vrh i dom vrlo su popularni među planinarima, kojih se tijekom godine tamo popne i nekoliko tisuća. 

Evo dojmova zagoskih alpinista:

Za uspon smo se pripremali u slovenskim Alpama. Bilo je planirano da nas na put krene devetero, ali je jedan član ekipe nažalost završio u bolnici na operaciji koljena, odustala su još dvojica pa nas je na put krenulo šestoro. Krenuli smo u ponoć s petka na subotu. Nakon skoro deset sati vožnje stigli smo u planinsko mjesto Alagna u dolini rijeke Sesie u Italiji. Od Alagne na prijevoj Passo dei Salati popeli smo se žičarom. Prvi dan čekao nas je još uspon do Rifugio Gnifetti, planinarskog doma na 3647 metara. 

Odmah na početku uspona dočekale su nas prve jako lomljive stijene, koje su osigurane s užadi. Uspon preko stijena i ledenjaka, iako dug samo 4 kilometra i 700 metara visinske razlike, trajao je više od tri sata. Umorni od puta odmorili smo se na terasi planinarskog doma. Odmor je prekinulo nevrijeme koje je bilo praćeno kišom i snijegom, pa smo se sklonili u dom. Nevrijeme je potrajalo kratko, nakon čega je opet zasjalo sunce, a s terase doma, otvorili su se pogledi na dolinu i okolne vrhove. 

U Gniffetiu smo odlučili prespavati, kako bi se aklimatizirali i odmorili za uspon koji nas je čekao sljedeće jutro. Zbog velike gužve, nismo mogli rezervirati smještaj, ali su nas ljubazni domaćini na kraju ipak smjestili u prostoriju za nužni smještaj u potkrovlju doma. Iako skučeni prostor nama je bio kao kraljevska rezidencija. Grupica čeških planinara na toj je visini htjela postaviti šator na ledenjaku iza doma, ali im zbog jakog vjetra to nije uspjelo, pa su ipak morali prenoćiti u domu. Nakon lagane večere odmah smo otišli na spavanje. Iako je nesanica na ovim visinama normalna pojava, umorni od vožnje i uspona na 3647 metara, spavali smo kao bebe. Ustali smo u 4 sata, i odmah se počeli pripremati za uspon do Rifugio Reghina Margherite. Na ledenjaku iza planinarskog doma nevezali smo se u dva naveza po trojica. Zaštitna kaciga, dereze, cepin i navez obavezni su na ovakvim usponima. Iako još nije svanulo, brojni planinari u navezima već su krenuli prema vrhu. Osim snijega i leda, na usponu su velika opasnost i pukotine u ledenjaku, u to se i osobno uvjerio i potpisnik ovih redaka na spustu u dolinu, kad mu je u jednu upala cijela noga, srećom bez ikakvih posljedica. 

Uspon nas je vodio preko ledenjaka Lys. Na početku uspona bila je velika gužva, ali nakon nekog vremena, kolona se razvukla, brži navezi otišli su naprijed, sporiji zaostali, dok smo se mi držali zlatne sredine. Vrijeme je na početku bilo dobro, puhao je povremeno jak vjetar, pa je uspon, iako naporan, uz brojne stanke zbog velike visine i rijetkog zraka te fotografiranja, tekao bez problema. Na okolnim vrhovima preko 4000 metara, počelo se pojavljivati jutarnje sunce. U drugom dijelu uspona, kada nam se već pred očima ukazao naš cilj, na nebu su se počeli gomilati oblaci, vjetar se pojačavao. U podnožju Signalkuppe počela je padati lagana susnježica. Kada se već činilo da smo blizu planinarskog doma, počela je prava snježna oluja. Vidljivost se smanjila na minimum, pahulje snijega nošene jakim vjetrom zabijale su se u lice i oči, zavlačile pod kacigu i iza ruksaka. Napredovali smo vrlo sporo, ali ni u jednom trenutku nismo pomislili na odustajanje. Na zadnjem strmom i jako uskom usponu, morali smo se mimoilaziti i s navezima koji su požurili spustiti se u dolinu. 

Nakon sat vremena  hoda po oluji koja nije prestajala, uspeli smo se do Regina Margherite na 4554 m, cilj je bio ostvaren. Ukupno nam je trebalo oko 4 sata, u tom trenutku, iako nam je predstojao još i spust, sve nedaće bile su iza nas, svi napori izgledali su još beznačajniji kada smo ugledali prizor koji nas je sve oduševio. U navezu koji se pripremao za spuštanje s vrha, bio je planinar koji nema jednu nogu, na zdravoj nozi imao je derezu, a u rukama dvije invalidske štake prilagođene za uspon po snijegu i ledu. Svaka čast, kapa do poda. Temperatura na vrhu nije prelazila -5°C, ali je vjetar pojačavao osjećaj hladnoće. Ove je godine je na toj visini izmjerena rekordna temperatura od čak +8°C. Zbog nevremena bili smo uskraćeni za veličanstvene poglede koji se zbog položaja doma pružaju 360°okolo, ali tko zna, možda nekom drugom prilikom. 

Nakon odmora u Planinarskom domu, ponovno smo bili u navezima i spremni za spuštanje, na najstrmijem dijelu, više nije bilo gužve, pa smo se spuštali bez problema, nakon nekog vremena, nevrijeme je posustajalo, a onda i prestalo. Oblaci su se raskidali, povremeno se pojavljivalo i sunce. Počeli su se otvarati i prekrasni vidici svud uokolo. Temperatura zraka popela se iznad nule, pa nam je postalo i vruće, Morali smo otkopčati jakne kako bi se rashladili. S porastom temperature, i snijeg se počeo topiti, pa su noge počele dublje upadati. Usprkos svemu bez većih problema stigli smo do Rifugio Gniffeti, gdje smo se odmorili, nešto pojeli te se spustili do prve žičare, kojom smo otišli u dolinu. 

Večer smo iskoristili za razgledavanje Alagne, prekrasnog planinskog mjestašca, koje je specifično i po krovovima kuća, koji su skoro svi prekriveni kamenom s okolnih planina. Nakon razgledavanja otišli smo do pansiona na 1300 m,koji se zvao kao i naš cilj Regina Margherita, gdje smo prespavali te u ranim jutarnjim satima krenuli prema Hrvatskoj. Uz brojne aktivnosti, PK Ivanec svake godine planira i jedan ovakav uspon na vrhove preko 4000 m. Na kraju moramo zahvaliti i svima koji su nam pomogli ostvariti ovaj pohod, od lokalnih zajednica, do dobrih ljudi koji su nam pomogli oko prijevoza, hrane i na bilo koji drugi način, a posebno onima koji su u mislima cijelo vrijeme bili s nama i čekali naš povratak.