Najmanje petero nestalih u Domovinskom ratu već sada više nemaju živuće rodbine. Bili su mladi, nisu zasnovali obitelj, a roditelji, braća i sestre su im tijekom godina umrli
ZADNJI PUT VIĐENI '91.
'Oni su nestali, a nema više ni njihovih obitelji. Ali od potrage za njima nećemo odustati...'
I 25 godine nakon okončanja Domovinskog rata Hrvatska još traga za 1869 ljudi nestalih tijekom tih ratnih zbivanja. Sve te godine njihove obitelji žive u agoniji, pokušavajući naći način kako živjeti i nositi se s tim silnim bolom.
U tišini pale svijeće, brižno čuvaju rijetke predmete koje su im ostali od njihovih voljenih i samo priželjkuju trenutak kada će ih pronaći i dostojno pokopati. Silan protok vremena doveo je do problema nestalih čiji su članovi obitelji preminuli i za kojima više nema tko tragati. Najmanje ih je petero.
Činjenica je da su nestajali mladi ljudi koji nisu zasnovali obitelji, koji nisu imali djecu i čiji su roditelji već tada bili u zreloj životnoj dobi. Među nestalima ima i ljudi koji nisu imali braće i sestara ili su njihova braća i sestre tijekom godina preminuli.
POGLEDAJTE VIDEO Za nekim nestalima više nema tko tragati
Pokretanje videa...
01:39
Posvetila život u potrazi za sinom
- Taj problem otkrili smo kroz Vukovarske majke, nakon što je preminula njihova prva predsjednica Ana Fituš. Ona je tragala za sinom Karlom, odvedenim iz vukovarske bolnice nakon pada grada 1991. godine. Suprug joj je stradao prije sinova nestanka. Ana je na sve moguće načine pokušavala doći do istine o sinu i ta bol ju je dovela do teškog emotivnog stanja. Još u vrijeme kada je Vukovar bio pod srpskom okupacijom znali su je pronaći na putu prema Vukovaru, kamo se uputila da bi tražila svog sina. Vratili bi je nazad. Ostatak svog života posvetila je potrazi za sinom. To je bilo jedino što je radila, o čemu je razmišljala i za što je živjela. Od jutarnjeg buđenja do odlaska na spavanje. Ne znam ni koliko je uopće spavala u tom vremenu potrage i agonije. Potreba da ga pronađe i strah da ga neće pronaći strašno su se odrazile na njezino zdravlje - prisjeća se Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. Kada se pojavila informacija o Ovčari, s ostalim vukovarskim majkama krenula je kucati na vrata institucija.
Članovi se boje starosti
- Ali ne samo hrvatskih. Kucala je na vrata i svih međunarodnih čimbenika kojih je u to vrijeme bilo jako puno. Ta majka Ana Fituš odradila je brojne razgovore s ljudima koji su u to vrijeme imali ogroman politički utjecaj. Druge majke pričale su mi koliko je snažno komunicirala. Ona je vikala, zahtijevala, molila, tražila, radila baš sve da nađe sina ali i ostalu djecu tih majki. Završila je u domu za starije i nemoćne osobe gdje je i umrla. Mi smo tada shvatili da posebnu pažnju moramo posvetiti potrazi za njezinim sinom kojeg je izgubila 1991. godine. Ona ima još jednog sina, ali on ne živi u Hrvatskoj i mi nemamo njegov kontakt. Iako je on službeni potražitelj, i zbog načina života i okolnosti ne može tragati na način kako to čine obitelji koje su u Hrvatskoj - objasnila nam je Ljiljana Alvir koja i sama traga za bratom Robertom nestalim nakon pada Vukovara 1991. godine.
Dometnula je da oni, kao udruga, s Karlovim bratom nemaju kontakt, jer majčine kontakte nije nastavio.
- S obzirom na to da je zakonski tražitelj, pretpostavljam da institucije imaju kontakte i podatke i da bi u slučaju pronalaska Karla Fituša on bio taj koji bi preuzeo posmrtne ostatke i odradio sve što se nakon toga čini. Ali traže ga hrvatske institucije. Mi kao udruga nastavili smo prikupljati informacije o njemu, voditi evidencije kao da mu je majka živa, njegovo ime spominjemo svaki puta kad se govori o toj grupi koja je odvedena iz vukovarske bolnice - kaže nam Alvir.
Nema ni krvnih srodnika koji bi nakon smrti majke Ružice tragali i za njezinim nestalim sinom Tihomirom Lončarom - Tihom. Suprug joj je preminuo prije sinova nestanka, a Tihomira je za života tražila kroz udrugu nestalih i institucije. I upravo Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja radi ono što su radile i njihove majke i očevi dok su bili živi.
Članovi se boje starosti
- Kao udruga ne možemo osjećati ono što su Ana Fituš i Ružica Lončar osjećala za sinove Karla i Tihu. Ali možemo raditi ono što je ona radila- pritiskati institucije, spominjati njegovo ime, tražiti njegove suborce, povezivati sve detalje oko okolnosti njegovog nestanka. Sve to predati hrvatskim institucijama kako bi oni mogli riješiti njegovu ali i sudbinu onih koji nemaju svoje roditelje. Sudjelovali smo u izradi Zakona o nestalim osobama u Domovinskom ratu i kao predstavnici članova obitelji nestalih prepoznali problem nepronalaska za godinu, dvije, tri. To su prepoznale i institucije i riješile ta pitanja novim zakonom. Članak 8. propisuje da je član obitelji taj koji traži nestalu osobu. Ako više nema krvnog srodnika, tražiti ga može prijatelj, kum, suborac. Ako nema ni takvih, traženje preuzima Ministarstvo hrvatskih branitelja. Država se zakonom obvezala nastaviti tražiti te osobe i dostojno pohraniti njihove posmrtne ostatke - govori Ljiljana Alvir koja se nada da će novi zakon probuditi savjest kod onih koji znaju istinu o nestalim ljudima u Domovinskom ratu.
Priznaje da se svi članovi udruge pribojavaju starosti upravo zbog straha da nikada neće pronaći svoje najmilije.
- Nestali za kojima nema tko tragati nisu zaboravljeni i nisu napušteni. Niti od institucija, niti od udruga. Ako neka majka nije članica naše udruge, to ne znači da se mi ne zalažemo da se pronađe i njezin sin. Nisu i ne smiju biti zaboravljeni-odlučna je Alvir.
Upravo zato da se ne zaboravi, priču o Tihomiru Lončaru Tihi, Vukovarcu i hrvatskom branitelju koji je zadnji puta viđen pred pad grada kada je s majkom Ružicom došao u vukovarsku bolnicu, a potom odveden u Negoslavce gdje mu se gubi svaki trag, pričao nam je Mladen Novak - Mrakan. (53).
Tiho je volio dobru glazbu
- Da me moj prijatelj Tiho sada čuje, poručio bih mu da, sve dok me služi mozak, dok dišem i hodam, neće biti zaboravljen, iskreno nam je govorio Mrakan, pogleda prikovanog na ime nestalog prijatelja bijelim slovima uklesano u hladan mramor na Zidu boli na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Dok prstima prolazi po tim bijelim slovima, u glavi mu se vrte sjećanja na sve lijepe trenutke koje su proveli zajedno.
- Tiho je bio moj 12 godina stariji susjed, krasan čovjek. S njim i još dvojicom prijatelja, Željkom Devićem Škvarom, koji danas živi u Novom Sadu i Đurom Leutarom koji živi u Amsterdamu, dijelili smo strast prema podrumsko tavanskoj glazbi i kolekcionarstvu ploča. Oni su bili moja starija ekipa, moji mentori glazbe. Naša druženja vezivala su se uz razmjenu ploča koje smo sva četvorica skupljala, a kasnije, kada sam odrastao, zajedno smo odlazili na koncerte. I danas mi je u sjećanje urezan Tihin lik. Pamtim ga kao izrazito visokog muškarca koji se češljao na desnu stranu, s repovima na zatiljku. Uvijek je nosio legendarni kožni kaput koji mu je sezao do početka čizama. Onih crnih, zvali smo ih ‘oficirke’. Pratio je modne trendove i kasnije, kako se moda mijenjala, počeo je nositi traperice i kaubojke sa zaobljenim vrhom - prisjeća se Novak.
U to predratno vrijeme radio je kao konobar u kafiću Blacky u centru grada. Oko 23 sata, kada bi kafić završio s radom, došli bi mu Tiho, Leutar i Dević, te su satima raspredali o glazbi, obiteljima...
- Najomiljenija grupa bio mu je engleski rock band Jethro Tull i flautista Iana Andersona, a volio je i Alvin Lee iz Ten Years After. To je bila 1969., Woodstock, i Tiho do kraja svog života nikada nije odustajao od tih bendova. Imao je i dara za slikanje. U dnevnom boravku sam je napravio presliku Ian Andersona s jedne ploče iz šezdesetih godina. A kao čovjek, Tiho je bio miran, tih, povučen , vrlo jednostavan i skroman. Nikada se ni s kim nije sukobljavao, nikada se nije isticao. Nas četvorica bili smo u nekom svom svijetu glazbe i mode - niže Novak.
Tihu je, prisjeća se, zadnji puta vidio u srpnju 1991. godine. Našli su se kod Đure Leutara, pomorca koji se baš vratio s broda i pokazivao nam najkvalitetniju zbirku ploča Jimmyja Hendrixa.
- Tihu sam uvijek naganjao i molio da mi proda neke ploče. Tako je i taj puta sa smiješkom rekao: Ajde, Mraki, ima vremena, vidjet ćemo se. Ali, vremena nije bilo i više se nikada iza toga nismo vidjeli. Đuro i ja završili smo u logoru - pripovijeda Novak.
U logoru je proveo devet mjeseci torture - razdoblje od 20. studenog 1991. godine do 14. kolovoza 1992. godine bili su mu najtraumatičnije razdoblje života.
Boreći se za goli život, Novak nije imao vremena ni snage raspitivati se što je s njegovim prijateljima. Počeo je s tim nakon povratka iz logora.
- Kad smo izašli iz logora, nastala je velika strka. Gladan si, žedan, ne znaš što bi prije. I onda sam tek počeo uviđati koga sve nema. Gledao bih fotografije i shvatio na njima 80 posto ljudi nema. Iskreno vam kažem, to je katastrofa. Tada sam osvijestio da ljudi fali, ali nisam se istovremeno svih mogao sjetiti - niže Novak.
Nakon bijega iz Vukovara, roditelji su mu bili smješteni u Červar Poratu, a on ih je, s vremena na vrijeme obilazio. Naime, nakon izlaska iz logora i kratkog oporavka, Novak se vratio u svoju 204. brigadu na položaj kraj Vinkovaca.
Poginuo mu je i sin
- Jednom prilikom došao sam u Červar porat i neki stariji ljudi ljutili su se na nekog mladića koji non stop drnda i turira s nekim motorom. To im je strašno išlo na živce. Sjedio sam na klupi i vidio klinca od 15-ak godina na bijelom Chopperu. Parkirao ga je kraj klupe na kojoj sam sjedio i primijetio sam da je jako visok. Pitao sam ga: “Momak, molim te, je l’ te nešto mogu pitati?” Sjeo je kraj mene na klupu, a ja sam ga pitao čiji je. Odgovorio mi je: Gospodine, ja ne znam da li ste ga poznavali, ali moj tata bio je Tiho Lončar. Zavrtjelo mi se u glavi, bio sam toliko opčinjen da sam zaboravio kako se zove. Zagrlio sam ga, pitao što mu je s ocem i ispričao mu da smo njegov tata i ja bili veliki prijatelji. Odveo sam ga na piće i rekao mi je da ne zna gdje mu je tata. Svaki puta kad bih dolazio u Červar porat, uvijek sam ga tražio, zvao na kavu da razgovaramo o Tihi. Nakon rata, izgubio mu se svaki trag i tek sam prije par dana saznao da je poginuo. Sve što mogu reći da mi je iskreno žao. I tog dečka, i Tihe kao prijatelja, susjeda, iskrenog rockera - očiju u kojima se cakle suze pripovijeda Novak.
Žali što su sve fotografije na kojima su njegovi prijatelji uništene u ratu. Kao i ploče. Rat je preživjela tek jedna, koju je Novak pronašao 2000. godine, nakon što je prvi puta nakon rata kročio u svoj vukovarski stan.
- Stan je bio razvaljen, na podu su ostale samo pobacane stvari koje četnike nisu zanimale, poput znački od mog oca. Nogom sam šutao taj krš kako bih si raskrčio prolaz i... našao jednu neoštećenu ploču. Bila je to Janis Joplin’s greatest hits. I to je jedino što mi je ostalo od svih mojih ploča koje sam imao - objašnjava nam Novak.
Kroz glazbu je i danas povezan sa svojim nestalim prijateljem, kroz glazbu je u njegovom životu prisutan svaki dan.
- Jako je teško kada saznate da vam je nestao prijatelj.Svaki puta kada stavim Jethro Tull, oba puta na njihovom koncertu, mislima mi prolazi Tiho kojeg danas nema. I on je u mom životu svaki dan prisutan. Kao i svi moji prijatelji koji su na žalost poginuli ili su ubijeni. Ali svaki dan ih se sjetim. I dok sam živ, to će biti tako - zaključio je ovaj Vukovarac sa zagrebačkom adresom.
I Dino Simić poginuo je 14. listopada 1991. godine u Jasenovcu, kada je sa suborcima upao u četničku zasjedu. Na mjestu je poginuo, a njegove posmrtne ostatke nikada nisu pronašli. Za njim je sve do svoje smrti tragala majka Đurđica. Prije smrti je zamolila Marinu Petrin Horvatić da u njezino ime traga za Dinom i promiče istinu.
Marina je Dininu majku upoznala na zagrebačkom groblju Mirogoj nakon što je pokopala brata. Zajedno su odavali počast svim poginulim i nestalim polaganjem vijenaca. Marina i Đurđica vremenom su se zbližile.
Zavjet za nestalog sina
- Dinina majka Đurđica teško se nosila sa sinovom pogibijom i nestankom. Bila je ponosna na sina, nije se dala slomiti. Nadala se da će naći bar jednu kost. Vjerovala je, tražila, dolazila u Jasenovac, kontaktirala sa suborcima, kroz udrugu se trudila održati taj dignitet mrtvima. Mislim da nam je svima pokazala put kako se nositi s tim. U trenucima kada se slomila, kada je bilo teško, govorila bi: “Samo da mi je jedna kost da je pokopam”. Pred smrt mi je rekla kako samo želi da se priča, čuje i zadrži uspomena na sve, pa i njezinog sina. To nam je ostavila kao zavjet. Koji ispunjavamo. Za Dinom, iako je više nema, ima tko tragati - rekla nam je Marina koja Dinu nikada nije osobno upoznala.
Posebno je teška priča Damira Kutrovca, rođenog 1959. godine u Zagrebu, a nestalog u Vukovaru.
Ljiljana Alvir strahuje da se Damir nikada neće moći identificirati.
- Damir je odrastao u Vukovaru u obitelji koja ga je usvojila. Podaci o njegovim biološkim roditeljima ili mogućim krvnim srodnicima su nepoznati. Damir je živio i radio u Vukovaru, a nedugo pred rat se i oženio. Kada su krenuli napadi na Vukovar priključio se obrani i s ostalim braniteljima dao doprinos obrani Vukovara i Domovine. Pri slomu obrane priključio se grupi branitelja koja odlazi u proboj prema Vinkovcima - prisjetila se Alvir.
Zadnji put je viđen u blizini Marinaca u trenutku kada je grupa opkoljena i prisiljena na predaju. Neprijateljska vojska je pucala po grupi. Neki od branitelja su tom prilikom ranjeni i završili u logorima, neki ubijeni i kasnije pronađeni.
Nema ama baš nikoga
- Damir je među onima za koje se ne zna što se točno dogodilo, koji se još uvijek nalaze na listi nestalih osoba. Nažalost, Damir spada u one nestale hrvatske branitelje za koje postoje male šanse da će biti identificirani. Kako nije imao djece, a ni poznatih srodnika , nije moguće utvrditi njegov identitet. Iako je malo vjerojatno možda su njegovi posmrtni ostaci pohranjeni u zajedničkoj grobnici na Mirogoju pod oznakom N.N.. I zato zbog njega i svih onih čije kosti traže mir, sjećamo se i palimo svijeće. Naši nestali nikada neće biti zaboravljeni. Nadamo se da će većina biti pronađena i da postoje pravni okviri koji osiguravaju takvo nešto - zaključila je Alvir.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
