Zaboravili smo našeg najvećeg vojskovođu, ali Slovenci nisu...

Zbog njegove stručnosti i znanja u Prvom svjetskom ratu obranjena je 90 kilometara duga fronta na rijeci Soči u sadašnjoj Sloveniji. Ondje je poginulo nešto više od 300.000 ljudi s obje strane. Svetozar Borojević je spriječio veću katastrofu, pokolje i daljnje rušenje kuća.

On je bio jedini Hrvat, dapače jedini ne-Nijemac, koji je dobio čin feldmaršala u Austro-Ugarskoj vojsci. 

U Hrvatskoj se 'Lava sa Soče' rijetko spominje, no Slovenci ga nisu zaboravili. Prije godinu i pol dana podignuli su mu spomenik na Prevalu, nedaleko od Nove Gorice i Solkanskog mosta, najvećeg svjetskog kamenog mosta.

Izradili su ga od metala u koji je urezan portret feldmaršala, a oko njega je park koji spaja prošlost i sadašnjost. Na otvaranju spomenika bilo je oko 500 ljudi iz svih zemalja bivše monarhije.

Pravoslavac koji je isticao da je Hrvat

Borojevića, rođenog u selu Umetić kod Kostajnice 13. prosinca 1856. godine, danas se doista smatra slavnim vojskovođom, ali mišljenja vojnika u ratu o njemu su bila podijeljena. Za jedne je bio 'naš Sveto', za druge 'hrvatski glavonja'. Bio je pravoslavne vjere, ali je jasno isticao da se smatra Hrvatom.

Ulaskom Italije u rat Borojević je 27. svibnja 1915. imenovan zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. godine 1. i 2. armije. Uspješno je odbio 11 talijanskih napada.

U jednom od najkrvaviji talijanskih ofenziva poginulo je 42.000 vojnika na obje strane u samo nekoliko dana!

- Borojevićev štab bio je u Postojni i od 1915. do 1917. održao je frontu nepromijenjenom. Spriječio je ulazak Talijana dublje u Sloveniju. Da su ušli, bilo bi puno više tragediji i žrtava među vojnicima i civilima. Da je fronta pala, talijanska kraljevska vojska, koja je bila tri put jača, razorila bi ostatak Slovenije. Možda ovakve Slovenije danas ne bi ni bilo - ispričao nam je svojedobno Tadej Munih, predsjednik društva 'Soška fronta' koje je i inicijator podizanja spomenika Borojeviću.

Autoritativan i posve predan poslu

Ovaj veliki vojnik i vođa, sitne tjelesne građe, u donošenju planova bio je odlučan i tvrdoglav. Strog i autoritativan prema vojnicima, često je opisivan i kao vrlo oštar i težak čovjek. Bio je u potpunosti predan svom poslu i do kraja odan caru i kralju kojemu je služio. Izuzetno je cijenio disciplinu.

- Kad bih imao moć, cijelom čovječanstvu bih nametnuo disciplinu i prisilio ga na zajednički rad. Vidjeli bi uspjehe koji bi morali biti stotinu puta veći od sadašnjih. Samo autoritet i disciplina mogu vezati vojnike uz njihove boje, uz njihovu dužnost. Jednako je i što se tiče čovječanstva općenito - pisao je Borojević u svojem pismu generalu Stjepanu Sarkotiću.

U novoj državi ga nisu htjeli

Borojević je preživio rat. Želio je postati državljanin Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, no uporno su ga odbijali. Kao visoki austrougarski časnik bio je nepoželjan u toj državi. O tome je pisao i svom prijatelju Slavku Kvaterniku koji mu je uspio spasiti dio stvari od brojnih zapljena. U jednom navratu uzeli su mu 120.000 kruna.

- Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku i već drugu godinu ne znamo gdje da se naselimo, tako da smo prisiljeni skupo živjeti u najskromnijim hotelima i na udaru njemačkog tiska koji me naziva Južnim Slavenom - napisao je Borojević.

Ostao je i bez sina jedinca, no brak sa ženom Leontinom uspio je sačuvati. Taj ‘Lav sa Soče’ preminuo je na današnji dan 1920. u klagenfurtskoj bolnici od moždanog udara.

Danas počiva u arkadama Središnjeg groblja u Beču, uz mnoge znamenite Austrijance. Neki mu zamjeraju da je u ratu nepotrebno žrtvovao živote vojnika, da je samo služio bečkom caru, a ne hrvatskoj domovini.

No, pitanje je i kako bi Hrvatska danas izgledala da Borojević nije zaustavio Talijane i tako im suzio manevarski prostor u kasnijim pregovorima o razgraničenju.